“Univerzalni je zadatak današnje nove prisutnosti sebi i svijetu graditi, proročki i kritički, mostove na svim razinama, pa tako i na intelektualnoj i duhovnoj, čemu žele dati svoj posebni doprinos autori i suradnici ovog časopisa”, ističe u proslovu najnovijeg časopisa za intelektualna i duhovna pitanja “Nova prisutnost” njegov glavni urednik akademik Ivan Supičić. Riječ je o pluridisciplinarnom časopisu, čiji je osnivač i izdavač Kršćanski akademski krug, za kojim se već duže vrijeme osjeća potreba i koji želi dati vlastiti obol predstavljanju i upoznavanju s najnovijim gibanjima na hrvatskoj intelektualnoj i duhovnoj sceni.

“Program prisutnosti” novog časopisa sažima akademik Supičić ovim riječima: “Prisutnost životu i čovjeku, otvorenim i neodgovorenim pitanjima i tajnama, stvarnim problemima i potrebama svih ljudskih bića i naroda, skupina i zajednica, iznad svega onih potisnutih i potlačenih, slabijih, iskorištavanih, navodi nas da svim umnim, duhovnim i drugim snagama težimo prema jednom novom, bratskijem svijetu, k jednoj ljudskijoj i ljudskoj osobi okrenutoj humanističkoj i personalističkoj civilizaciji”. Malo dalje glavni urednik kaže: “Temeljna pozornost prema svemu, osluškivanje, poštivanje i razumijevanje sebe i drugih, dosljedno traženje istine i slobode od svih psiholoških, društvenih, ideoloških, političkih i drugih zarobljenosti i opterećenja, prijeko su potrebni u svim međuosobnim, institucionalnim i kolektivnim odnosima kao i u stavu prema životu, svijetu i događajima”. Za razliku od “Svezaka”, koji su već više desetljeća prisutni (i) u Hrvatskoj predstavljajući teološku misao uglavnom stranih teologa uz tek pokoji teološki članak i onih hrvatskih, časopis “Nova prisutnost” objavljivat će isključivo izvorne znanstvene i stručne radove i članke hrvatskih autora.

Sadržaj prvog broja podijeljen je u više zanimljivih tematskih cjelina: “Predmoderna, moderna, postmoderna”; “Čovjek i tehnika”; “Hrvatska i Europa”; “Vjera i kultura”; “Na tragu duha”; “Umjetnost i religija”; “Kraj klerikalizma?” te na kraju “Aktualnost i projekti”.
Željko Mardešić na početku, u članku “Politički dualizam i koncilsko kršćanstvo”, prikazuje stanje Crkve i kršćanstva u hrvatskom društvu u posljednjih desetak godina. On progovara o posljedicama pada komunizma i teškoćama tranzicijskih poredaka općenito, o sveprisutnim radikalizmima i neumjerenostima u hrvatskom društvu, pritiscima “nestrpljivih zapadnjaka” i njihovih političara koji odveć požuruju modernizaciju hrvatskog društva. Mardešić u svom članku primjećuje kako se u hrvatskom društvu oblikuju dva tijeka vjerničkog mišljenja i postupanja: jednom pripadaju politički katolici, a drugom koncilski katolici. Njihova povijesna izvorišta autor, s jedne strane, pronalazi u svim vrstama dualizmima, a s druge u prvom kršćanstvu. U tom sklopu su onda opširno prikazani integrizam i katolički fundamentalizam kao dva tipična uzorka dualizama. Autor primjećuje kako su oni u potpunoj opreci duhu i slovu Drugoga vatikanskog koncila. Ipak, prema mišljenju autora članka, središnje je pitanje današnjeg kršćanstva u svijetu i u hrvatskom vjerništvu – odnos prema modernitetu, koji je jedino na Drugome vatikanskom koncilu riješen na miroljubiv i dijaloški način, vjeran starozavjetnoj i novozavjetnoj kršćanskoj baštini.
“Moderno društvo kao #!tehničko društvo#!” tema je kojom se u svom znanstvenom radu bavi Krunoslav Nikodem. On u svom članku donosi kraći pregled društveno-povijesne pripreme za razvoj neljudskih oblika inteligentnog života. Prije svega misli se na koncepcije kiborga, umjetne inteligencije te na genetički inženjering i biotehnologiju. Moderno se društvo analizira kao u biti “tehničko društvo”, prije svega zbog naglaska na racionalnosti i racionalizmu kao temelju društvenog razvoja, te zbog isticanja tehničko-znanstvene dimenzije napretka i nehumanosti u smislu rastuće ovisnosti života o tehnologiji. Autor se ne slaže sa stajalištem da bi upravo tehno-znanstveni sustav trebao biti temelj ljudskog društva, naše društvenosti, odnosno ljudskosti.

“O hrvatskoj kulturi u europskim koordinatama” u svom članku govori Mislav Ježić. On polazi od dva pitanja: što je u hrvatskoj kulturi europsko?; odnosno: ako je toliko toga europsko, što je onda hrvatsko? U cijelom se članku prikazuje kako su svi integrirani elementi europske kulture u hrvatskoj književnosti antički, biblijski i suvremeni redovito imali svoju hrvatsku funkciju i značenje, i bez nje se opet ne mogu dobro razumjeti djela hrvatskih pjesnika i pisaca. Stoga je, kada se ona razumiju, i ono što je u njima europsko hrvatsko, kao što je i ono što je u njima hrvatsko, kada je vrijedno, prinos europskoj kulturi.
Željko Tanjić objavljuje u časopisu članak “Elementi kršćanske baštine u stvaranju ujedinjene Europe”. On u svjetlu najnovijih europskih integracija promišlja o važnosti i mjestu kršćanske baštine u projektu stvaranja ujedinjene Europe. Autor predstavlja proces ujedinjenja Europe nakon II. svjetskog rata te u svezi rasprava o spominjanju Boga u nacrtu novog Ustava Europske unije dr. Tanjić pokušava prikazati stav Ivana Pavla II., Svete Stolice i europskih biskupa spram položaja Crkve i ostalih zajednica u procesu ujedinjenja Europe. Na kraju članka prikazuje temeljne naznake pojma “kršćanstvo” kroz različite pojmove kao i nezamjenjivi doprinos kršćanske baštine nastajanju i oblikovanju europskog identiteta.
O temi “Vjernik u Hrvatskoj pred novim opredjeljenjima” u svom radu progovara Špiro Marasović. On ističe kako se u novim okolnostima nastalim državnim osamostaljenjem i oslobođenjem te uvođenjem tržišne privrede i demokratskog ustroja katolički vjernik prvi put mora opredijeliti za samog sebe kao vjernika a onda i za svoj način djelovanja u društvu. Kakvo je u tom pogledu konkretno stanje u Hrvatskoj i kako bi ono trebalo izgledati tema je ovog članka. Autor u članku progovara o odnosu vjernika prema osobnom Bogu, Isusu Kristu i Crkvi, razrađuje i uspoređuje stvarni odnos katoličkog vjernika prema svakom čovjeku bez razlike kao i svom sunarodnjaku te na kraju obrazlaže odnos vjernika prema svijetu općenito te napose svojoj zemlji i vlastitom narodu.

“Ovo činite meni na spomen” naslov je stručnog rada Branka Jozića. U središtu članka su Isusove riječi s Posljednje večere koje su, prema autoru, tijekom povijesti prečesto shvaćane i življene odviše restriktivno. Karizmatičku snagu novoga vjerničkog identiteta i logiku Kraljevstva Božjeg vrlo su brzo potisnule logika svijeta i vrline, koje je elaborirala helenistička etika, a od kojih se Sveto pismo veoma jasno i odlučno distancira. Još danas je život mnogih kršćana daleko od ideala Kraljevstva Božjeg, kao da je uključivanje u zajednicu vjernika i obdržavanje religijskih obreda dovoljno bez dubokog i stvarnog kršćanskog vjerničkog svjedočenja i života. Riječi bez djela nemaju vrijednosti. Takav farizejizam nema ništa zajedničkog s pravim spomenom na Isusa.
Ivan Koprek u časopisu piše o “Religiji i umjetnosti na obzoru istine i slobode”. On u svom članku progovara o prisnom odnosu između religije i umjetnosti, kojeg neki niječu smatrajući kako su obje bile i ostale u trajnoj konkurenciji. U traženju odgovora na pitanje odnosa umjetnosti i religije autor zaključuje da će odnos kršćanstva i umjetnosti biti tek onda ispravno promišljen kada se bude shvatio kao nastojanje u kojem svatko na svoj način služi zajedničkoj uzvišenoj zadaći: poticanju i razvoju onoga što je u čovjeku najuzvišenije.
Pretposljednja rubrika u časopisu posvećena je pitanju klerikalizma, a donosi tri članka. Željko Mardešić najprije progovara “O klerikalizmu i protuklerikalizmu danas”, pozivajući mlade katoličke povjesničare, sociologe i teologe da prevrednuju probleme klerikalizma i antiklerikalizma, da otkriju punu istinu o njima, daleko od svih nagomilanih predrasuda i neistina. Slijede potom dva članka Ivana Pederina. Autor najprije progovara o pojmovima klerikalizam i protuklerikalizam, a potom donosi “Jedan konkretni povijesni primjer: austrijski klerikalizam”.
“Mentaliteti i donošenje zakona. Analiza jedno aktualnog slučaja” članak je Gordana Črpića koji raspravlja o poštivanju zakona kao temelju funkcioniranja pravne države. Polazeći od činjenice da se funkcioniranje pravne države a priori pretpostavlja u uvjetima u kojima ona ne funkcionira, autor se pita o uzrocima toga logičkog paradoksa i traži ih u naslijeđenom mentalitetu, u kojem su se donosili idealtipski postavljeni zakoni, čija je konkretna primjena ovisila o interpretatorima. Nasuprot tome, zakoni trebaju odražavati i regulirati situaciju i konkretnom društvu. Na osnovi analize dvaju aktualnih prijedloga zakona autor zapaža kako zakoni kao da odražavaju neko drugo društvo i neki drugi vrijednosni sustav, koji je neovisan od vrijednosnog sustava većine hrvatskih građana. Črpić se stoga zalaže za ozbiljnu analizu postojećeg stanja, čiji se rezultati moraju uzeti u obzir pri donošenju novih zakona koji nužno moraju biti pisani za hrvatske građane.

U posljednjem članku Tonči Matulić predstavlja “Prijedlog projekta sveučilišnog Centra za bioetiku”. U članku se analiziraju neke nužne pretpostavke za ispravno razumijevanje i ostvarivanje tog projekta te se ističe važnost bioetičke svijesti koja se temelji na ispravnom shvaćanju slobode i odgovornosti te na istinskome, interdisciplinarnom bioetičkom dijalogu kao preduvjetu opstanka same bioetike. Na kraju se podrobnije razrađuju ustrojstvo, zadaće i ciljevi predloženog Centra. (ika-sa)