Zagreb, (IKA) – U novom broju međunarodnog katoličkog časopisa Communio (br. 118), tiskanom u prosincu, mogu se pronaći zanimljivi prilozi o Credu, svetosti Crkve (Ecclesiam sanctam) te nekoliko ogleda. Na temu svetosti osvrnuo se Edvard Punda u uvodniku, ističući kako „kršćanin mora misliti o svetosti. Ali ne samo pitati se (o svetosti), nego nadasve željeti (biti svet). Inače mu je – ma kako loše zvučalo – egzistencija promašena”.
Stoga u daljnjim promišljanjima o svetosti i svetosti Crkve, autor Armindo dos Santos Vaz (u prilogu ‘Budite sveti jer sam ja, Gospodin, Bog vaš, svet’. Svetost u shvaćanju Biblije) tumači kako „Biblija ne shvaća svetost kao nešto ljudsko, kao junaštvo ili bijeg od svijeta. Shvaća je kao susret s dojmljivom tajnom koja se uvijek iznova posadašnjuje u gorućem grmu koji gori, a ne izgara, i koji u onom tko ga promatra potiče novo usmjerenje njegovih prioriteta prema Isusovu uzoru”.
U članku Svetost i grješnost Crkve. Moralno-teološke perspektive, Herbert Schlögel nastavlja: “Da Crkvi pripada grijeh, i da se ona ne sastoji samo od ‘čistih’, očigledno je. Ta svijest se u liturgijskom činu Crkve održava budnom, kada u euharistijskoj molitvi prije znaka mira moli: ‘Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve!’ (…) Stoga je prikladno govoriti o ‘grešnoj Crkvi’. Ona posvješćuje da se njezina svetost uvijek pojavljuje samo u njezinim grešnim članovima. Ujedno taj govor ukazuje na to da se ‘svetost Crkve uvijek sastoji samo od opraštanja'”.
Jacques Servais (prilog Ispovijest ‘Casta meretrix’) zaključuje kako je danas „’sablažnjivo upravo to kad Crkva želi po svaku cijenu skriti ono što svakoga bode u oči, a što ona odbija priznati’. Toj je sablazni, koja proizlazi iz osrednjosti, licemjerja i laži, velik lijek Crkva koja se usuđuje sama poniziti! ‘Samo se poniznošću može sablazan izbrisati.'”
Na priznanje krivnje i molbe za oprost pape Ivana Pavla II. u Svetoj godini 2000, posebno se osvrnuo autor Dirk Ansorge (prilog ‘Otpusti nam duge naše!’). Tako pojašnjava: „Stvarno se u Papinu priznanju krivnje i molbama za oprost ne govori o Crkvi kao cjelini koja je pogriješila, nego samo o njezinim ‘članovima’. Oni su, a ne Crkva kao institucija, postali ‘neposlušni Bogu’ i ‘proturječili vjeroispovijesti i evanđelju’ – kako se kaže u uvodnom ‘Općenitom priznanju krivnje’. Nije Crkva kao cjelina, nego su ‘ljudi Crkve’ u ime vjere i morala ‘ponekad’ posezali za metodama, koje proturječe ‘evanđelju ljubavi’. Pa ipak, ne snosi li i Crkva kao institucija odgovornost za brojne prekršaje, štoviše zločine, koji su počinjeni u njezino ime? (…) Ne postoji li ipak i tako nešto kao strukturalni grijeh, grešnost Crkve kao cjeline, onkraj individualne krivnje pojedinaca?”
Ostali članci o temi svetost Crkve su: Pozvani na svetost u communio sanctorum. Napomene o 5. poglavlju ‘Lumen gentium’ (Marianne Schlosser); ‘Očitovat ću u njima svoju svetost pred narodima’ (Ez 28,25). Misionarska vrijednost crkvene svetosti (Erio Castellucci); Svetost Crkve kao život u Kristu i njezin sakramentalni vid u N. Cabasilasa (Ioannis Spiteris); Svetost na hrvatski način (Ljudevit Anton Maračić).
Pod temom Credo nalazi se veoma zanimljiv članak Jana-Heinera Tücka – Božja svemoć i nemoć Raspetoga. O izazovu kršćanskoga govora o Bogu. On iznosi problematiku kako je danas „govor o svemoćnom Bogu Ocu izložen raznolikim upitima: (1) Feministička teologija izriče pridržaj da je starokršćanska ispovijest određena patrijarhalnom slikom Boga i da joj je potrebna revizija. Stoljetno potiskivanje žena od strane muškaraca ne smije se sakralno povisivati i ideološki učvršćivati govorom o svemoćnom Bogu Ocu. Mora se snažnije naglašavati Božju empatiju s nemoćnicima i patnicima i pritom u pojam Boga treba ucrtavati majčinske crte. (2) Nadalje se, u smislu kritike religije, iznosi sumnju da moću opsjednut moderni čovjek svoje maštarije o svemoći projicira na Boga. Predodžba svemoćnoga Boga, koji može činiti što ga je volja, čovjekov je pojmovni idol. Ili, rečeno kao kritika moći: kada ljudi djeluju u ime svemoćnoga Boga, prečesto pod krinkom teološkoga samo ovlašćuju same sebe, i to ovlašćivanje samih sebe treba razotkrivati i suzbijati. (3) Napokon postoje upiti koje se postavlja naočigled bezdane povijesti patnje i koji su bliski s problemom teodiceje. Zašto se Bog ne umiješa da dokonča patnju, ako je svemoćan i ako to doista može? Ili on to ne može zato što je i sam nemoćan spram zla?”
Tu je i prilog Petera Henricija – Kako se danas još može vjerovati u Boga? Promišljanja filozofa koji čita Bibliju.
U rubrici Ogledi kardinal Walter Kasper (članak Ekumensko značenje ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca) opisuje da, kada se nakon mature susreo s knjižicom „Nasljeduj Krista”, činilo mu se „da se u njoj previše govori o križu i patnji, a premalo o uskrsnuću, previše o nijekanju sebe i bijegu od svijeta, a premalo o radosti u stvorenom i o poslanju koje imamo u svijetu. (…) No, doskora mi je postalo jasno da se poslije Biblije najčitaniju knjigu, s golemim utjecajem kod katoličkih i evangeličkih kršćana, ne može bezobzirno ostaviti po strani”. U zaključku navodi kako nam je „knjižica Nasljeduj Krista darovala bogatu zajedničku duhovnu baštinu kao izvor snage za svakodnevicu i posebice za egzistencijalno teške situacije. Ona i za ekumenizam može biti nov izvor nadahnuća, upravo u situaciji koja je, prema dojmu mnogih, upravo nastupila, a obilježava je oslabljenje prvotnoga zanosa”.
Ostali ogledi su: Ludger Schwienhorst-Schönberger, ‘Kruh s neba’. Mana u pustinji (Izl 16) i Isusov govor o kruhu u Kafarnaumu (Iv 6); te Nicola Reali, ‘Aggiornamento’ apologetike između teologije i pastorala.