Novi broj Communija (br. 127), posljednji u 2016. godini, posvećen je temama „Reformacija” i „Krist i vrijeme”. Prvom temom, radovima koji se iz različitih perspektiva bave reformacijom, ovaj broj daje svoj obol 500. obljetnici reformacije, kako u uvodniku ističe Siniša Zrinščak, član hrvatskoga uredništva Communija.
Thomas Söding u članku „Kritička teologija iz Svetoga pisma. Lutherovi egzegetski poticaji za reformu Crkve. Pokušaj razlikovanja” vrednuje Lutherovo egzegetsko i teološko postignuće te njegovu izazovnost i poticaj katoličkoj hermeneutici Pisma, koja, prema našem autoru, nema razloga zatvarati vrata teološke hermeneutike Pisma koja je Luther otvorio. Eberhard Schockenhoff (prilog „Posredovana neposrednost. Crkva kao međuprostor između Boga i čovjeka?”), polazeći od važne teme Lutherove teologije, čovjekove slobode i njezina odnosa spram Boga, pokazuje slabosti pristupa ovoj temi, kako Luthera i drugih protestantskih mislilaca na njegovu tragu, tako i nekih kasnijih katoličkih pokušaja. Kao konstruktivno rješenje autor razmatra ideju posredovane neposrednosti spram Boga. Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz piše o pristupu i stavu prema Blaženoj Djevici Mariji u okružju reformacije. Tako čitamo o značenju Marije u renesansnoj teologiji, kod Luthera i u reformaciji, u viđenju humanista, u književnosti onoga doba i viđenju vjernom biblijskom duhu. Hans Maier predstavlja Melanchtonovu biografiju Heinza Schleiblea i posvješćuje često zaboravljenu važnost Melanchtonova lika i djela, koga određuje kao previđenog posrednika. Hartmut Lehmann u članku „Luther i Židovi. Kamen spoticanja na putu k proslavi petstote godišnjice reformacije 2017.” dotiče se osjetljive teme Lutherova odnosa prema Židovima, koju ova obljetnica reformacije nipošto ne smije zaobići. Daniel Patafta piše o reformaciji u hrvatskim zemljama. „Na putu k zajedništvu večere? Papa Franjo i spomen reformacije u Lundu – naknadno razmišljanje” Jana-Heinera Tücka posljednji je prilog teme „Reformacija”.
Tema „Krist i vrijeme” donosi također mnoge vrijedne priloge. U članku „’…da vas dan ne iznenadi kao lopov’. Vrijeme i apokalipsa” Knut Backhaus pokazuje u kojemu odnosu stoje iščekivanje skoroga kraja i vrijeme u svim svojim dimenzijama, pa i onomu „danas”. O Božjem vremenu piše Helmut Hoping, a Jean-Luc Marion u svome članku „Jednom za svagda” propituje važne teme kršćanske eshatologije i donosi duboku analizu biblijskoga izraza „jednom za svagda (ephapax)”. Ivica Žižić (prilog „Liturgijska molitva i vrijeme. Franz Rosenzweig – Dietrich Bonhoeffer – Odo Casel”) bavi se vremenom liturgijske molitve osvjetljavajući ga promišljanjima triju autora koji, premda iz različitih tradicija, nalaze mnoge dodirne točke, ali i koji mogu, svojim posebnostima, pridonijeti potpunijem shvaćanju ovoga pojma. O nastanku i izvoru jedne posebne figure mišljenja karakteristične za novozavjetnu eshatologiju i političku teologiju piše Christian Stoll u članku „Eshatološki pridržaj. Dijalektičko ishodište jedne teološke figure mišljenja”, a u ovoj temi može se pročitati i još jedan tekst Hansa Maiera koji se pita „Hoće li ostati kršćansko računanje vremena?”. Tema vremena, kao i ovaj broj Communija, završava se promišljanjima Petera Henricija u tekstu „Sadašnjost je odlučujuća. Meditacija”. (ika-sa)