Zagreb, (IKA) – Novi, sedmi po redu broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” za temu ima „Samoću i zajedništvo”, a obuhvaća liturgijsko razdoblje od 9. srpnja do 5. kolovoza.
Samoća i intima Crkve. U uvodniku urednik Ante Crnčević tumači razliku između osamljenosti i samoće. Tako ističe kako je osamljenost „napuštenost, osjećaj nepripadnosti, ili pak izgubljenost u odnosima, dok je samoća čin izbora, odluka da se pronađe sebe kako bi se na nov način živjeli odnosi. Bez iskustva samoće čovjek je u iskušenju sebe oblikovati uvijek po mjeri drugih, po nametnutim ili možda izabranim uzorima, ne otkrivajući nikada svoju jedincatost i darovanost”.
U tematskom tekstu naslovljenom „O samoći” Ante Vučković nastavljajući se na uvodnik, podsjeća kako je „u samoći čovjek najmanje osamljen. U društvu je s Bogom, sa samim sobom, s mislima koje misli i napastima s kojima se bori, s ljudima čije tekstove čita, sa svijetom u kojemu organizira svoju samoću. U osamljenosti čovjek jedva pronalazi samoću. Okružen je ljudima, ali s njima nema povezanosti pa mu njihova blizina samo pojačava osjećaj osamljenosti. Osamljenost je suvremena masovna pojava. Samoća je rijetkost. Osamljene se lako žali i sažalijeva, a one koji traže samoću jedva se razumije”.
„Liturgijsko slavlje – usmjerenost pojedinca prema zajedništvu” naslov je teksta u kojem Milan Dančuo ističe, kako je glavni subjekt kršćanskog slavlja zajednica „jer živi okupljenost u ime Gospodnje. Zajednica na taj način postaje znakom ljubavi i vjere, simbol spasenja u svijetu”. Razmišljajući o odnosu pojedinca i zajednice iz teološke perspektive Drugoga vatikanskog koncila, razvidno je da je pojedinac ponovno pozvan živjeti sakramente kao osobni susret s Kristom unutar konkretne zajednice u kojoj živi i u kojoj se ostvaruje. Osobna molitva i osobne pobožnosti vjernika imaju svoju vrijednost i trebaju pripremati za punije sudjelovanje u liturgijskim slavljima. Samo osobna molitva nije dostatna. Stoga se „simbol zajedništva stvara samo u zajednici, a simbol kao mjesto susreta i ostvarenja zajedništva i punine života s Bogom koji spašava ostvaruje se na najizvrsniji način upravo u liturgiji Crkve”, zaključuje autor.
Treći tematski tekst „Samoća – zaprjeka ili preduvjet za liturgijsko slavlje?” potpisuje Ivan Šaško. „Samoća svakako daje ravnotežu između govora i šutnje, između prepoznavanja svojih sposobnosti i poniznoga prihvaćanja svojih ograničenosti. Izgrađenost za življenje plodonosne, nesebične samoće, ne dopušta anonimnost niti zatvaranje u sebe, ali vodi u poznavanje sebe, zbog čega je vrlo važna za uspostavljanje odnosa s drugima. Sposobnost za samoću i sposobnost za ljubav su proporcionalne”, ističe autor, te nastavlja kako je „spremnost za kršćansku samoću znak vjerodostojnosti ljubavi. To je važno za liturgijsko slavlje jer je samoća mjesto zajedništva s Gospodinom koje baš niti jedno ljudsko zajedništvo ne može nadomjestiti”.
U rubrici homiletska promišljanja, uz četrnaestu nedjelju kroz godinu tekst „Malenost, izmorenost i opterećenost” potpisuje Ante Vučković. „I Riječ i slušatelj su sjeme” naslov je teksta Domagoje Runje uz petnaestu nedjelju. Ivica Raguž uz šesnaestu nedjelju promišlja tekstom „O nečovječnome čovjeku i čovječnome Bogu”, a Ivan Šaško tekstom „Naići na Kraljevstvo” uz sedamnaestu nedjelju.
Prilozi za liturgijski pastoral donosi četiri molitve, a rubrika pisma čitatelja odgovara na pitanje „’Idite’ ili ‘Idimo u miru’?”