Vatikan, 29. 12. 2001. (IKA) – Svećenik Zagrebačke nadbiskupije Josip Šalković obranio je na Papinskome lateranskom sveučilištu u Rimu doktorsku radnju iz crkvenoga prava pod naslovom “Odnosi između službenika koji imaju cjelovitu brigu za duše u župnoj službi prema Zakoniku kanonskog prava iz 1983. i u partikularnome pravu Zagrebačke nadbiskupije”, pod vodstvom prof. Andréasa Gutiérreza Dominga Javiera.
Svoj je doktorski rad Josip Šalković podijelio u četiri poglavlja. U prvome definira pojmove, izlaže objekt, narav, pretpostavke, prostor i ograničenost istraživanja predmeta. Svaka služba u crkvi ima za cilj duhovno dobro čovjeka. Pastoralna služba rezervirana je prezbiteru i najveći je izraz svećeničke službe. Predmet Šalkovićeva istraživanja je analiza temelja i osnove, te razina odnosa između župnika i župnog vikara (kapelana), kako ih postavlja Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine i partikularni pravni dokumenti Zagrebačke nadbiskupije. Sve to u cilju je pojašnjavanja pojmova, službe i uloge, kako bi i župnik i njegovi suradnici, živeći i djelujući zajedno u istoj župi, što bolje izvršili svoje svećeničko poslanje.
U drugome poglavlju donio je povijesni pregled službe župnika i župnog vikara. Kroz prva tri stoljeća svoga postojanja i djelovanja Crkva ne poznaje pravu službu župnika i župnog vikara. Svećenici koji su poslani od biskupa u druga naselja gdje ne rezidira biskup, nisu postajali stabilnim župnicima određene skupine vjernika. Ta praksa kreće u petom stoljeću kad se započinju graditi crkve i stjecati materijalne nadarbine. Uslijed velikih promjena početkom II. tisućljeća povećao se i broj klerika u već dobro formiranim župnim zajednicama. U tome razdoblju pojavljuju se u praksi župni vikari suradnici, koadjutori. Tridentinskim saborom započinje i temeljita obnova klera s otvaranjem ustanova za njihovu temeljitu formaciju. Isti Sabor uz župnika potvrdio je u svojim dekretima župne vikare koadjutora i administratora. Crkveni Zakonik iz 1917. godine predviđa pet različitih oblika župnih vikara. Dosljedan nauci II. Vatikanskog sabora crkveni zakonik iz 1983. ističe suradnički duh župnika i župnog vikara. Dobra suradnja mora uključivati riješene i usklađene odnose na ljudskoj, duhovnoj, pravnoj i pastoralnoj razini, ističe se u trećem poglavlju.
U završnom poglavlju Šalković na temelju kanona 548 § 1. Zakonika kanonskoga prava iz 1983., obrađuje odnos župnika i kapelana (župnog vikara) u partikularnom pravu Zagrebačke nadbiskupije. Povezuje tako univerzalne pravne propise s onim posebnima u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Odnos župnika i župnog vikara u Zagrebačkoj nadbiskupiji ravna se prema propisima nadbiskupske sinode iz 1925. godine i kasnijim nadbiskupskim propisima i dopunama objavljenim u Vjesniku zagrebačke nadbiskupije. Premda su statuti Zagrebačke nadbiskupije o odnosu župnika i župnog vikara rađeni prije današnjeg crkvenog Zakonika, u glavnim svojim postavkama i odrednicama u skladu su sa sadašnjim crkvenim propisima. Ipak ti statuti u nekim točkama zahtijevaju daljnju doradu i prilagodbu novim društvenim prilikama.
Ispitno povjerenstvo ocijenilo je Šalkovićev rad najvišom ocjenom “summa cum laude” i preporučilo mu je cjelovito objavljivanje disertacije.
Novi doktor crkvenog prava Josip Šalković, sin Josipa i Katice, rodom je iz župe Mihovljan u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Rodio se 3. svibnja 1971. u Krapini. Osmogodišnju školu završio je u Šemnici Donjoj, klasičnu gimnaziju u sjemenišnoj školi na Šalati u Zagrebu. Filozofsko-teološki-studij pohađao je i završio na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1997. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 26. lipnja 1997. u zagrebačkoj katedrali. Od jeseni 1997. studirao je crkveno pravo na Papinskome lateranskom sveučilištu. Kroz godine rimskog studija boravio je u hrvatskome zavodu svetog Jeronima. (i12675bn/sd)