Vatikan, (IKA) – “Niti jedna zemlja na svijetu danas ne može sama razriješiti selilačka kretanja i problematiku koja u ovom trenutku obuhvaća oko 200 milijuna ljudi te predstavlja najmasovniji pokret u povijesti čovječanstva”, navodi se u Instrukciji “Erga migrantes caritas Christi” (Kristova ljubav prema seliocima) koju su 14. svibnja u Vatikanu predstavili predsjednik Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika kardinal Stephen Fumio Hamao te tajnik i podtajnik spomenutoga Papinskog vijeća nadbiskup Agostino Marchetto i o. Michael Blume. U tekstu se između ostalog navodi kako isključivo restriktivna politika prema useljenicima nije učinkovita te kao takva može izazvati povećanje protuzakonitih ulazaka u zemlje i na taj način ići u prilog djelovanju kriminalnih organizacija. Ističe se važnost suradnje među zemljama “proizvođačima migranata” i zemljama primateljicama kako bi se zaštitila prava i potrebe useljenika, a i sredina koje ih primaju, uzevši u obzir da su međunarodne migracije postale značajan čimbenik socijalne, gospodarske i političke realnosti suvremenog svijeta. Za Svetu Stolicu fenomen migracija otvara i etičku problematiku koja zahtijeva razmatranje i pronalaženje novoga svjetskog gospodarskog poretka, koji bi ispravio nesrazmjerne razlike i nepravde te uklonio opasnost “globalizacije bez pravila” u kojoj useljenik postaje objekt trgovine i iskorištavanja kriminalnih organizacija.
Takav nesiguran status mnogih stranaca često izaziva izljeve nesnošljivosti, ksenofobije i rasizma, a takvim se pojavama treba suprotstaviti “ekumenskim i međureligijskim djelovanjem”.
Dokument “Erga migrantes caritas Christi” ukazuje i na status žena, nerijetko lišenih ljudskih i sindikalnih prava, koje su postale “novo poglavlje ropstva” i vrlo su često žrtve rada na crno, a i sve prisutnijeg fenomena trgovine ljudima. Prema stranim se radnicima ne smije odnositi “kao prema robi” koja nema gotovo nikakvih prava, kao što su, primjerice, liječnički pregledi te uobičajeni oblici osiguranja. Napominje se, također, kako su se povećale interne migracije, kako one dobrovoljne, tako i prisilne (bijeg od nasilja, terorizma, narkotrgovine), koja je posebice prisutna u zemljama Afrike i Južne Amerike. Takva su seljenja prouzročila ubrzani i neplanski rast prigradskih naselja s vrlo lošim životnim uvjetima.
U odnosu prema useljenicima Sveta Stolica razlikuje “pomoć, prihvaćanje i integraciju”, ukazujući na ovo posljednje kao “dugoročni cilj” te pozivajući pastoralne djelatnike da povežu legitimne zahtjeve za redom, zakonitošću i socijalnom sigurnošću s kršćanskim pozivom na prihvaćanje i milosrđe na djelu.
Glede odnosa kršćana prema pripadnicima ostalih religija, upozorava se na važnost iskrenoga uzajamnog poštovanja. Konkretno, kada je riječ o odnosu između kršćana i muslimana poziva se na “čišćenje pamćenja od nesporazuma u prošlosti te na njegovanje zajedničkih vrijednosti, pojašnjavanje i poštivanje razlika, bez odstupanja od kršćanskih načela”. Navode se tako bliskosti (vjerovanje u Boga, dnevna molitva, post, milostinja, hodočašća, askeza, borba protiv nepravde i potlačenosti), ali i pojedine razlike, gdje se upozorava kako bi za štovatelje islama bilo iznimno važno razumijevanje pojedinih vrijednosti kao što su jednakopravnost muškarca i žena, demokratska načela u upravljanju društvom te laicitet države.