Novih marijanskih dogmi neće biti

U sklopu slavljenja Međunarodnog mariološkog kongresa u Čenstohovi od 18. do 24. kolovoza 1996. bila je ustanovljena posebna Komisija sa zadaćom proučiti više prijedloga koji su posljednjih godina bili upućeni Svetom Ocu i različitim uredima Svete Stolice, da bi se dogmatski utvrdilo da je Marija Suspasiteljica, Posrednica i Odvjetnica. Među 15 katoličkih marioloških stručnjaka iz cijeloga svijeta, od Hrvata su sudjelovali predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije fra Pavao Melada i zagrebački teolog dr. Adalbert Rebić. U radu Komisije sudjelovalo je također i pet nekatoličkih stručnjaka, anglikanac, luteran i tri pravoslavna. Komisija je na postavljena pitanja odgovorila kratko, jednodušno i sasvim određeno: nije prikladno udaljiti se od puta što ga je zacrtao Drugi vatikanski koncil, nije uputno proglašavati nove marijanske dogme. Izjava spomenute Komisije objavljena je u “L#!osservatore romano” od 4. srpnja 1997.

Izjava Teološke komisije Međunarodnog mariološkog kongresa u Čenstohovi glede zahtjeva koji su odneseni Svetoj Stolici za proglašenje dogmi da je Marija Posrednica, Suspasiteljica i Odvjetnica

Budući da je Sveta Stolica zatražila da ovaj XII. međunarodni mariološki kongres, koji se slavi u Čenstohovi u Poljskoj, prouči mogućnost i prikladnost proglašenja Marijinih naslova “Posrednica”, “Suspasiteljica”, i “Odvjetnica”, kako su to stanoviti krugovi u najnovije doba tražili od Svete Stolice, izgledalo je korisnim sastaviti Komisiju izabirući 15 teologa koji su posebno pripremljeni o tim pitanjima, koji bi ih mogli zajedno raspraviti i razglobiti u zreloj prosudbi. Osim teološke stručnosti tražilo se da budu iz različitih zemalja, kako bi njihova moguća suglasnost postala osobito znakovitom. Također se je nastojalo obogatiti tu studijsku skupinu dodajući joj kao vanjske članove neke nekatoličke teologe koji su na Kongresu bili nazočni. Tako je postignut dvostruki zaključak:
1. Marijini naslovi, kako su bili predloženi, pokazuju se višeznačnima budući da se mogu shvatiti na vrlo različite načine. Osim toga, izgleda da se ne bi trebalo udaljiti s teološkog puta koji je slijedio Drugi vatikanski koncil, koji nije htio proglasiti ni jedan od tih naslova. Koncil u svom učenju nije upotrijebio naslov “Suspasiteljica”; a naslove “Posrednica” i “Odvjetnica” vrlo je uzdržljivo upotrebljavao (usp. Lumen gentium 62). Izraz “Suspasiteljica” zaista nije upotrebljen u značajnijim dokumentima papinskog učiteljstva sve od doba Pija XII. Postoje svjedočanstva da je on namjerno izbjegavao taj izraz. Kad je pak riječ o naslovu “Posrednica”, ne bi se smjeli zaboraviti ne previše davni podaci: u prvim desetljećima ovoga stoljeća Sveta Stolica bila je trima različitim Komisijama povjerila proučiti da li bi se to moglo proglasiti kao dogmu. To proučavanje dovelo je Svetu Stolicu do odluke da to pitanje treba odložiti.
2. Čak ako bi se tim naslovima pripisao sadržaj koji bi mogao pripadati pokladu vjere, u sadašnjim prilikama ne bi bilo teološki prihvatljivo dogmatski ih proglasiti, budući da ti naslovi, i učenja koja su u njima sadržana, iziskuju više produbljivanja u obnovljenom trinitarnom, ekleziološkom i antropološkom gledanju (u svjetlu obnovljenog nauka o Trojstvu, o Crkvi i o čovjeku, op. prev.). Napokon su se teolozi, osobito nekatolički, pokazali vrlo osjetljivima za ekumenske poteškoće koje bi donijelo sa sobom proglašenje spomenutih naslova.