Zagreb, 25. 5. 1999. (IKA) – “Ono što je u posljednju godinu i pol dana rekao nadbiskup Bozanić nakon što je postao zagrebačkim nadbiskupom nadilazi važnost same njegove osobe, dakle, Josipa Bozanića koji kao intelektualac promišlja ovaj trenutak i kao svećenik naviješta evanđelje. Istaknuto mjesto koje ima u Crkvi kao biskup hrvatskoga glavnog grada i najveće dijeceze, kao metropolit sjevernohrvatske crkvene pokrajine daje njegovim riječima veću težinu. Uostalom mi kršćani vjerujemo da po našim pastirima djeluje Duh Božji u Crkvi, pa stoga trebamo tim riječima posvetiti pažnju”, istaknuo je dr. fra Mirko Mataušić, ravnatelj i glavni urednik Hrvatskoga katoličkog radija, otvarajući u ponedjeljak 24. svibnja prvu u nizu tribina pod nazivom “Novo lice Hrvatske”. Tema prve tribine, održane u prostorijama Tribina grada Zagreba, bila je “Suočenje s porukama nadbiskupa Josipa Bozanića”, a o njoj su govorili prof. Stjepan Kušar, profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, prof. Željko Mardešić, sociolog religije iz Splita i pravnik i politolog dr. Neven Šimac.
Uvodeći u tribinu dr. Mataušić napomenuo je kako “riječ mons. Bozanića ima i proročko značenje za kršćanske vjernike, ta riječ poziva na ozbiljno življenje vjere te osobnu i društvenu odgovornost u teškim vremenima u kojima živimo”. To je i cilj tribine “Novo lice Hrvatske”, potaknuti kršćane da promisle i aktivno se uključe u davanje svoga prilog stvaranju novog, “sjajnijeg” lica Hrvatskog društva. U tribinu je nazočne uveo predsjednik Udruge domovine i dijaspore za demokratsko društvo dr. Tihomil Rađa, predstavivši predavače i njihove referate.
Prof. dr. Stjepan Kušar govorio je o vjerskome i teološkom temelju nadbiskupovih poruka, istaknuvši kako nadbiskupove poruke mogu biti pravo shvaćene samo ako budu sagledane u svojem proizlaženju iz Božje riječi i promišljenog iskustva vjere u Božju riječ u Crkvi. Kršćanski navještaj spasenja tiče se također i politike, a Crkva ima pravo i dužnost govoriti o tome. “Temelj tomu jest religiozno uvjerenje da ideja spasa, koji Crkva naviješta i za čiju zbiljnost ona svjedoči, uključuje ukidanje društvenih i političkih otuđenja. Zato Crkva mora biti spremna da se ponizno, ali čvrsto i uporno suprotstavlja svim nepravdama te da se zauzima za promicanje ljudske solidarnosti i društvene suodgovornosti”, istaknuo je, među ostalim, dr. Kušar.
O društveno moralnom značenju nadbiskupovih poruka govorio je prof. Željko Mardešić. On je osobito istaknuo dvije nadbiskupove tvrdnje: “na djelu je grijeh struktura” i “u nekim područjima morala dostigli smo samo dno”. No, nadbiskupov tekst nije politiziran, nego je u prvom redu teološki fundiran, a teološka je dimenzija neosporni dio moralno-društvene prosudbe. Jedno ne ide bez drugoga. U nas postoji nedvojbeno kriza društvenog morala, a može se označiti u pet točaka: simptomi krize društvenog morala, njene posljedice, uzroci i isprike za krizu društvenog morala, te konačno, zamagljivanja krize društvenog morala. Zatim dolazi traženje putova izlaska iz moralne krize i odgovornost kršćana za moralnu krizu. Obrađujući svaku pojedinu točku, prof. Mardešić je, među ostalim, kao jedan od težih nemorala društva izdvojio pojavu prešućivanja krize u društvu, istaknuvši kako je potrebno da najprije spoznamo i priznamo istinu, a onda je moguće i ispravljati posljedice moralne krize.
Posljednje je predavanje, o politološkom aspektu nadbiskupovih poruka održao dr. Neven Šimac. Citirajući nadbiskupove riječi, on je istaknuo kako nadbiskup Bozanić u svojim govorima postavlja jasne i oštre granice interesa i nadležnosti Crkve i svijeta politike, a o pouci nadbiskupovih poruka trebale bi promisliti stranke i sadašnja vlast, kad se upinju, da sebi podrede Crkvu, ili pokušavaju privoliti Crkvu za podršku za svojim, često nekršćanskim, probicima. Trebali bi je poslušati i kršćani, kada svoju Crkvu žele vidjeti vezanu i pokornu ovoj ili onoj stranci i parcijalnom interesu, istaknuo je dr. Šimac, dodajući kako “cinična politika nije, međutim, uspjela ‘prevesti’ u svoju korist nadbiskupove poslanice, pa ih je osporavala, ili se pretvarala da se s njima slaže”. Dr. Šimac na kraju zaključuje kako je o poukama nadbiskupovih poruka malo tko promišljao, premda je bilo očito da je nadbiskup pokazao krajnju zabrinutost, gotovo znak za uzbunu, “jer osornost, neprijateljstvo, isključivost i dijaboliziranje suparnika caruju, a pravda i unutardržavni mir su u opasnosti”. Nakon predavanja sudionici tribine uključili su se u raspravu i razgovor s predavačima.