Mons. Zgrablić na početku homilije rekao je da tom misom želi izraziti Bogu zahvalnost za primanje reda episkopata, „ali ne samo u svoje ime, jer biskupska služba je uvijek i Božja briga za svoju ljubljenu zaručnicu Crkvu. Uime svih vas Gospodinu želim zahvaliti na toj milosti i na tom daru. Zajedno s biblijskim pjesnikom pitam se „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.“ Ovom euharistijom Bogu dajemo hvalu i namjenjujem ovu misu za ovu Crkvu, za sve vas koji sudjelujete u ovoj svetoj misi, za sve koji nas pratite putem televizije.“

„’Reče Gospodin Iliji’, čuli smo u prvom današnjem čitanju iz Prve knjige o kraljevima, ‘pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehore, za proroka namjesto mene.’ Nismo birali ovo današnje čitanje, ali zar se nije upravo to dogodilo jučer ovdje u ovoj katedrali, ovo nas samo želi podsjetiti da Riječ koju slušamo je sam živi Bog koji nas uvodi u otajstvo, u tajnu svoga života. Kada kažemo otajstvo, misterij mislimo na nešto što je nama tako blizu, blisko, ali istovremeno toliko veliko i značajno da nadilazi naše misli i naše srce, na način kao što nam je život bliz, ali nas ta tajna našega života nadilazi. Da bismo mogli razumjeti ono što nam Bog govori u svome djelovanju u povijesti snažno nam pomaže Riječ Božja, ona je Božji govor danas nama koji slušamo tu Riječ“, rekao je mons. Zgrablić.

„Kaže nam danas sveti Luka u svome devetom poglavlju da ‘su se navršili dani da bude uznesen i da je Isus krenuo svom odlučnošću prema Jeruzalemu’. Od tada nadalje sveti Luka donosi nešto novo. Do tada je sveti Luka prepričavao ono što je Isus činio, do tada smo slušali o Isusovu nauku, ali ovdje taj način Isusovog govora završava. ‘Navršili su se dani’, započinje nešto novo. To novo što slijedi je da ćemo biti svjedoci našim životom i našim iskustvom onoga što Bog po svome sinu Isusu Krstu čini za nas. ‘Navršili su se dani’ trebamo shvatiti kao što se navršava ženi vrijeme porođaja. Biti zaneseni njegovim naukom nije dovoljno, potrebni su porođajni bolovi, rođenje novog života. Kroz Riječ Božju koja se naviješta događa se upravo to, da kada Riječ Božja postane stil našega života, onda se događa nešto novo u nama, onda se začinje nešto u nama, počinju se događati porođajni bolovi koji vode ka novom životu. Isus je u Jeruzalemu doživio osudu i odbačenost, podnio je muku i žrtvu na križu, to je učinio da nam posvjedoči da je Božja ljubav prema nama bezuvjetna, toliko velika da je Bog spreman to za nas učiniti, da je Bog uvijek odlučno na našoj strani. Svjedočanstvo je to bezuvjetne ljubavi prema nama.“

Biti kršćanin ne znači samo časovito se naslađivati pojedinim riječima iz Svetoga pisma. Tu Riječ Božju trebamo pretvoriti u našu praksu, Evanđelje treba postati put našega života, kao što je to činio Isus koji je prošao zemljom čineći dobro i molio za svoje neprijatelje; porođajne boli završavaju radošću, rađa se novi život. Krist nije završio život na križu, posljednju riječ u njegovu život nema grob, on je donio novi život svojim uskrsnućem. Lijepo kaže jedna uskrsna molitva da je Bog svijet divno stvorio a još ga divnije obnovio. Ta obnova je taj život koji smo mi primili, koji živi u nama. Isus želi doći u „Samariju našega života“, kao što je slao proroke u poganske krajeve,  dolazi naše grijehe i slabosti i želi nas odvesti u Jeruzalem, u spasenje. Iako mi često zanemarujemo neprolazne, Božje vrednote, On je uvijek strpljiv s nama, on čeka.

Neka nam ova euharistija pomogne da Božja Riječ zaživimo ono što Gospodin nama nudi kao najveće dobro: Božje, vječno i neprolazno; da nam Božja ljubav bude apsolutni prioritet u životu i da ga slijedimo na putu našega života.

U koncelebraciji bili su katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i katedralni ceremonijar Roland Jelić. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića, regens coria, uz orguljsku pratnju Dragana Pejića. Misu je izravno prenosila Hrvatska radio televizija.