Prije slavlja blagoslovio je vodu kojom je blagoslovio sestre u zajednici Presvetoga Trojstva kojem je posvećena i kapelica i zajednica provincijalnoga sjedišta. Nuncij se odazvao na poziv provincijalne predstojnice s. M. Emile Barbarić kojim je uime Družbe iskazana želja za nastavak njegovanja povezanosti s papom Franjom i Crkvom. Bio je to i poziv na produbljivanje dobrosusjedskih odnosa s obzirom na blizinu provincijalnoga sjedišta i nuncijature.

Nuncij je u tom susretu mogao bolje upoznati Družbu kćeri milosrđa na jedom od njezinih hrvatskih izvora, čime je mogao dopuniti dojam koji je već o njoj stekao susrećući rad sestara kćeri milosrđa na Kubi, gdje je bio nuncij, a sestre tamo djeluju od 2014. godine i žive u kući koja je vlasništvo nuncijature. Radujemo se što je nuncij rado privolio predvoditi svečano euharistijsko slavlje blagdana bl. Marije Propetoga Isusa u Blatu, 9. srpnja 2021., istaknule su sestre.

Nuncija je u pohodu pohodu pratio drugi tajnik nuncijature vlč. Alfred Rayan D’Souza.

Blagoslovljenu vodu provincijalna predstojnica će u posebnim bočicama s likom bl. Marije Propetoga podijeliti svim sestrama provincije „kao podsjećanja na krsnu vodu kojom smo krštene i moćnu zaštitu svete vode u ovoj godini koju smo započeli“.

Propovijed nadbiskupa Giorgia Lingue

Poštovana sestro provincijalna predstojnice, drage sestre!

U liturgiji današnje svetkovine Bogojavljenja susrećemo Heroda. Bio je izraelski kralj i trebao je poput svakog dobrog Izraelca iščekivati Mesiju. No, čini se da nije bio neki velik vjernik i vjerojatno nije redovito odlazio u sinagogu. Uostalom, kad su naišli Mudraci, morao je tražiti tumačenje svetopisamskih tekstova koji su se odnosili na Mesiju od onih koji su ih poznavali bolje od njega.

Kada je dobio potvrdu da Mesija dolazi te da su čak i neki »nositelji vlasti« već krenuli na put kako bi iskazali štovanje tek novorođenom Kralju, Herod ne može prihvatiti ono što je prorečeno u Svetom pismu i što se, prema sudu sviju, čak i stručnjaka s kojima se on sâm posavjetovao, počinje ostvarivati. Stoga se pokušava tomu usprotiviti bojeći se izgubiti vlastiti položaj. Ne mari za poruku Svetog pisma. Njegov je jedini interes: ostati na vlasti.

Prva pomisao i pitanje koje nam se spontano nameće jest: Ne riskiramo li i mi ponekad usprotiviti se Božjem naumu kad je u suprotnosti s našim interesima? Ne događa li se i nama ponekad da ušutkamo unutarnji glas savjesti jer je u suprotnosti s našim potrebama? Ili pak s našim hirovima?

Mudraci, za razliku od Heroda, nisu poznavali Sveto pismo i nisu znali kojim se stručnjacima obratiti. Međutim, slijedili su zvijezdu. Proučavali su znakove vremena, naučili su čitati jezik prirode. I sve je bilo u redu, bili su na dobru putu, ali su se u jednom trenutku izgubili. Zašto? Jer su smatrali da bi bilo logično, prirodno, tražiti Kralja, Spasitelja čovječanstva u kakvoj kraljevskoj palači. Stoga su se, po logici stvari, uputili prema Jeruzalemu. No, Božja logika, Božji putovi nisu uvijek i naši putovi. Umjesto u jeruzalemsku palaču, Spasitelj je odlučio doći u betlehemsku štalicu. Nelogičan izbor, protiv struje.

Da bismo slijedili Boga, ponekad nije dostatno svjetlo razuma, potrebno je i svjetlo vjere. Mudraci slušaju ono što im kažu oni koji poznaju Sveto pismo pa mijenjaju smjer i ponizno kreću prema Betlehemu. Ostavljaju »centar« i kreću prema »periferiji«. I upravo ovdje se zvijezda ponovno pojavljuje i vidjevši je, osjećaju veliku radost.

Kad su napokon stigli u Betlehem, ti se bogati i mudri ljudi ne srame kleknuti pred Djetetom položenim u jaslama. Daruju mu najdragocjenije što imaju: ne sumnjaju da je upravo ono Kralj, Spasitelj svijeta. Svjetlo razuma, popraćeno poniznim slušanjem Svetoga pisma, otkrilo im je istini, bez obzira na vanjski privid stvari!

Evo i drugog razmišljanja: potrebno je slušati unutarnji glas, glas savjesti. Zvijezda predstavlja Božje svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji slijedi glas vlastite savjesti, ne dopuštajući da ga uvjetuje traženje slave i moći. Tko slijedi svoju savjest, dolazi do istine. Koncilski dokument Gaudium et spes, u broju šesnaest kaže: »Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva.« Samo ponizni posjeduju slobodu kojom mogu slijediti zvijezdu, samo oni mogu osjetiti veliku radost.

Ima detalj koji me se posebno dojmio u izvješću u Matejevu Evanđelju. Kad su Mudraci pristigli, »ugledaše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se« (Mt 2,11). O Josipu ni riječi. Gdje je bio? Razmišljajući o tome da je ova godina posvećena sv. Josipu, zanimalo me kako se on ponašao prema Mudracima. Nikada prije nisam opazio da se u tom odlomku o njemu ništa ne govori. Možda nije bio tamo? Kamo je otišao? Vjerojatno je tražio neko bolje mjesto. Nakon iznenadnog poroda trebalo je potražiti zamjenu tom privremenom skloništu u koje su se bili sklonili. Može biti i da je bio odsutan jer je otišao potražiti nešto za jelo. Činjenica je da on nije bio prisutan. Što nam to govori? Da ovaj tako važan posjet nije bio očekivan. Nitko ništa nije znao. Ipak, kad su stigli u Jeruzalem, »uznemiri se kralj Herod, on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne« (Mt 2,3). Jeruzalem je s dolaskom triju slavnih osoba sav uzbuđen, dok u Betlehemu nitko ništa o tome ne zna. Nitko ne pomišlja obavijestiti Josipa o tako važnom posjetu. Josipova odsutnost daje nam do znanja da oni koji nemaju što izgubiti, koji se ne moraju brinuti kako sačuvati svoju moć, nisu tjeskobno zabrinuti. Ali kazuje nam i još nešto: Božji se plan ostvaruje i bez našega znanja, da to i ne opazimo. Božji plan u povijesti se ostvaruje u skrovitosti, u jednostavnosti, bez buke. Ne trebamo se brinuti. Ako napravimo svoj dio, čineći ono što Bog od nas svaki dan traži, on tada ostvaruje svoj spasiteljski plan za čovječanstvo.

Zaključio bih jednom anegdotom koja mi je pomogla shvatiti da čak i kad se naši planovi ne podudaraju s onim Božjim, ako dopustimo da nas vodi njegovo svjetlo i ako prihvatimo njegovu volju, možemo iskusiti veliku radost.

Bio sam na hodočašću u Svetoj zemlji sa skupinom od četrdesetak osoba. U tom hodočašću bio je predviđen i uspon na brdo Sinaj gdje je Mojsije primio ploče Zakona. Posebno mjesto susreta Boga s čovjekom, koje sam želio vidjeti. Vodič nam je objasnio da je upravo to mjesto na kojem je Bog diktirao Mojsiju što treba učiniti da bi pravilno slijedio svoju savjest. Zapovijedi, rekao nam je, nisu zabrane ili ograničenja našoj slobodi, već putokazi koji nam pokazuju Božji put. Dakle, dani su nam za našu slobodu. Oni su poput zvijezde Mudraca koja mora usmjeravati naš hod.

Tijekom uspona na brdo imao sam problema s disanjem i morao sam se zaustaviti. Da ne bih omeo daljnje uspinjanje cijeloj skupini, odlučio sam unajmiti devu od beduina koji nas je pratio, no bilo je još gore. Činilo se da ta životinja baš uživa hodati rubom strme ceste, ljuljajući se lijevo-desno, kao da me htjela uplašiti. Zavrtjelo mi se u glavi i tada sam odlučio sići i pričekati da slabost prođe, moleći ostale hodočasnike da se ne brinu za mene, već da nastave svoj uspon.

Kad sam napokon malo došao k sebi, bilo je prekasno za nastavak hoda. Tako sam se, u pratnji beduina koji mi je iznajmio devu, odlučio vratiti u našu bazu. Na povratku smo započeli razgovor: prvo o politici. Bilo je to vrijeme takozvanog arapskog proljeća i u tim se područjima nije govorilo ni o čemu drugom. Zatim smo razgovarali o filozofiji, razmišljajući o pojmu slobode i na kraju smo razgovarali i o religiji. Ostao sam zadivljen pogledom toga beduina iz pustinje i njegovom kulturom.

Kad smo stigli do naše baze, pozvao me je u svoj šator i ponudio mi čaj koji sam pio ležeći na zemlji zajedno s njegovim prijateljima.

Na kraju susreta sam iskusio veliku radost i ovako razmišljao: Gospodin nije htio da se popnem na goru Sinaj jer je želio da upoznam ove beduine. Radost koju sam tada osjećao bila je plod prihvaćanja njegove volje iako se razlikovala od moje. Nisam vidio mjesto gdje je Božji zakon bio dan ljudima, ali sam pronašao mjesto na kojem se Božji zakon i nadalje piše: u srcu svakog čovjeka. Naučimo se, dakle, slijediti zvijezdu koja nam pokazuje Božju volju, slijedeći glas svoje savjesti, hraneći je svjetlošću koja dolazi iz Svetoga pisma i vidjet ćemo da ćemo i mi iskusiti veliku radost.

Da zaključim. Kao što znate, vašu sam družbu upoznao na Kubi, u Jaimanitasu, petnaestak kilometara od Havane, gdje vaše sestre rade izvanredan posao među posljednjima u društvu. Ni one nisu tražile Jeruzalem, glavni grad, već su otišle na periferiju, u Betlehem, a njihova je kuća mnogima postala znak Božje prisutnosti. Zahvaljujući njima, mnogi su iskusili toplinu majčinske nježnosti. U četvrti su postale zvijezda koja usmjerava mnoge. U početku, kada sam odlazio u njihovu kuću, bilo je dovoljno pitati nekoga: Gdje su časne sestre? I svi su mi znali pokazati put.

Providnost ih je pratila: pronašle su suradnike koji su im pomogli poučavati glazbu djeci s ulice, zatim se pružila mogućnost treniranja nogometa s nekoliko lopti i dobrim trenerom. Ubrzo su se mnogi prijavili: trebale ste vidjeti teren koji su pretvorile u nogometno igralište! I sestru Onoriju na tom malom igralištu, okruženu tolikim mnoštvom živahne djece, meni je to bila velika radost.

Hvala vam na svemu onome što činite u Hrvatskoj i po cijelom svijetu. Proglašenje blaženom vaše majke utemeljiteljice, Marije Propetog Isusa Petković, prigodom posjeta sv. Ivana Pavla II. Dubrovniku 2003. godine, sigurno je bio znak potvrde s neba za cijelu Družbu i vaš rad u Crkvi Božjoj. Taj je događaj i vama bio nov izazov da živite u duhu svoje karizme i da se s novim žarom, nesebično, stavite u službu širenja Božjega milosrđa, posebno među malenima i marginaliziranima.

Neka vas Gospodin prati, Gospa blagoslivlje, a sveti Josip čuva očinskim srcem u ovoj njemu posvećenoj godini!