Nužno čišćenje za susret s Bogom

Biblijsko čitanje: “A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujem vama: Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha. Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,5-9).
1. Kao što smo vidjeli u dvije prethodne kateheze, na temelju konačne odluke za ili protiv Boga, čovjek se nalazi pred jednim od izbora: ili živi s Gospodinom u vječnom blaženstvu ili ostaje daleko od njegove nazočnosti.
Za one koji se nalaze u stanju otvorenosti Bogu, ali na nesavršen način, hod prema punom blaženstvu zahtijeva čišćenje, koji vjera Crkve objašnjava naukom o “Čistilištu” (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1030-1032).
2. U Svetom pismu mogu se pronaći neke sastavnice koje pomažu shvatiti smisao tog nauka, premda nije izložen službeno. One izražavaju uvjerenje da se ne može pristupiti Bogu a da se ne prođe kroz neko čišćenje.
Prema vjerskom zakonodavstvu Staroga zavjeta, ono što je namijenjeno Bogu mora biti savršeno. Kao posljedica toga, za stvarnosti koje dolaze u kontakt s Bogom bilo na žrtvenom planu, kao primjerice životinje određene za žrtvovanje (usp. Lev 22,22), bilo na institucionalnom planu, kao u slučaju svećenika, poslužitelja obreda (usp. Lev 21,17-23), osobito se traži tjelesna cjelovitost. Toj tjelesnoj cjelovitosti mora odgovarati potpuno posvećenje, pojedinaca i zajednice (usp. 1 Kr 8,61), Bogu saveza na liniji velikih učenja Ponovljenog zakona (usp. 6,5). Riječ je o ljubljenju Boga cijelim svojim bićem, u čistoći srca i svjedočanstvom djela (usp. ondje, 10,12 sl.).
Zahtjev za cjelovitošću nalaže se na očit način nakon smrti, za ulaz u savršeno i konačno zajedništvo s Bogom. Onaj koji nema te cjelovitosti mora proći kroz čišćenje. Na to upućuje jedan tekst sv. Pavla. Apostol govori o vrijednosti djela svakoga, koje će biti objavljeno na dan suda i kaže: “Ostane li djelo, primit će plaću onaj koji ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati: ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj” (1 Kor 3,14-15).
3. Kako bi se dostiglo stanje savršene cjelovitosti nužan je katkad zagovor ili posredovanje neke osobe. Primjerice, Mojsije dobiva oproštenje za narod molitvom u kojoj podsjeća na djelo spasenja koje je Bog izvršio u prošlosti i poziva se na njegovo obećanje vjernosti ocima (usp. Izl 32,30 i 11-13). Lik Sluge Gospodnjeg, opisan u Izaijinoj knjizi, označava se i zadaćom posredovanja i okajavanja za mnoge; na kraju svojih patnji on će “vidjeti svjetlost” i “opravdati mnoge”, preuzimajući na sebe njihove nepravde (usp Iz 52,13-53,12, osobito 53,11).
Psalam 51 može biti shvaćen, prema pogledu Staroga Zavjeta, kao sinteza procesa ponovnog upotpunjenja: grešnik ispovijeda i priznaje vlastiti grijeh (r. 6), traži da bude očišćen ili “opran” (rr. 4.9.12.16) kako bi mogao naviještati božansku hvalu (r. 17).
4. U Novome Zavjetu Krist je predstavljen kao posrednik, koji na sebe preuzima službu velikog svećenika na dan okajanja (usp. 5,7; 7,25). No u njemu svečeništvo predstavlja novo i konačno uobličavanje. On ulazi samo jednom u nebesko svetište sa ciljem da posreduje pred licem Božjim za nas (usp. Heb 9,23-26, osobito 24). On je Svećenik i ujedno “žrtva pomirnica” za grijeh cijeloga svijeta (usp. 1 Iv 2,2).
Isus, kao veliki posrednik koji ispašta za nas, objavit će se u punini na kraju našeg života, kada će se predstaviti ponudom milosrđa ali i neizbježnom osudom onoga koji odbacuje Božju ljubav i praštanje. Ponuda milosrđa ne isključuje obvezu da se predstavimo čisti i neporočni pred licem Božjim, bogati onom ljubavlju, koju Pavao naziva “svezom savršenstva” (Kol 3,14).
5. U tijeku našega zemaljskog života slijedeći evanđeoski poziv da budemo savršeni kako Otac nebeski (usp. Mt 5,48), pozvani smo rasti u ljubavi kako bi se pred Bogom Ocem, “o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime” (1 Sol 3,12), našli postojani i besprijekorni. S druge strane, pozvani smo “očistiti se od svake ljage tijela i duha” (2 Kor 7,1; usp. 1 Iv 3,3), jer susret s Bogom zahtijeva apsolutnu čistoću.
Svaki trag naklonosti zlu mora biti uklonjen; svaka izobličenost duše ispravljena. Čišćenje mora biti potpuno i to je upravo ono na što ukazuje nauk Crkve o čistilištu. Taj izraz ne označava neko mjesto, već stanje života. Oni koji nakon smrti žive u stanju čišćenja već su u ljubavi Krista, koja ih izdiže iz ostataka nesavršenosti (usp. Firentinski sabor, Decretum pro Graecis: DS 1304; Tridentski sabor, Decretum de iustificatione: DS 1580; Decretum de purgatorio: DS 1820).
Potrebno je pojasniti da stanje čišćenja nije neko produljenje zemaljskog života, kao da bi nakon smrti bila dana još jedna mogućnost promjene vlastite sudbine. Nauk Crkve u tom je pogledu nedvosmislen i bio je potvrđen na II. vatikanskom koncilu koji ovako uči: “Budući da pak ne znamo dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da svršivši jedini tijek našega zemaljskog života (usp. Heb 9,27) zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene (usp. Mt 25,31-46) i da ne budemo kao zli i lijeni sluge (usp. Mt 25,26) potjerani u vječno oganj (usp. Mt 25,4), u vanjske tmine gdje #!će biti plač i škrgut zuba#! (Mt 22,13 i 25,30)” (Lumen gentium, 48).
6. Posljednji važni vidik na koji je crkvena tradicija uvijek ukazivala i koji se danas ponovno predlaže jest onaj zajedničarske dimenzije. Uistinu oni koji se nalaze u stanju čišćenja povezani su kako s blaženicima koji već uživaju u punini vječni život tako i s nama koji hodimo ovim svijetom prema kući Očevoj (usp. KKC, 1032).
Kao što su za vrijeme zemaljskoga života vjernici međusobno sjedinjeni u jedinstvenom otajstvenom Tijelu, tako nakon smrti oni koji žive u stanju čišćenja kušaju istu crkvenu solidarnost koja djeluju u molitvi, pomoći i solidarnosti ostale braće u vjeri. Čišćenje se promatra u bitnoj povezanosti koja se stvara između onih koji žive život u sadašnjem vremenu i onih koji već uživaju vječno blaženstvo.