O Apostolskom putovanju u New Delhi i Gruziju

Predraga braćo i sestre!
1. Danas se želim zaustaviti na pohodu koji sam prije nekoliko dana poduzeo u Indiju i Gruziju. To ponovno putovanje pruža mi priliku zahvaliti ponajprije Ocu nebeskom “radi kojega je sve i po kojemu je sve” (Heb 2,10). S njegovom pomoći mogao sam se sučeliti također s tom zadaćom svojega služenja Evanđelju i jedinstvu kršćana.
Prva postaja toga mojeg duhovnog hodočašća bila je potpisivanje i objavljivanje posinodske apostolske pobudnice “Crkva u Aziji”, u kojoj sam skupio plod proučavanja i prijedloga Izvanredne skupštine biskupske sinode za Aziju održane u Rimu 1998. Indija je kolijevka drevne uljudbe, religija i duhovne baštine koje nastavljaju prožimati život milijuna osoba, u društvenom sklopu u tijeku stoljećâ označenih visokim stupnjem uzajamne snošljivosti. Kršćanstvo koje sačinjava znatan dio te povijesti mirnih odnosa, prisutno je, prema kršćanima u južnoj Indiji, od propovijedanja samoga apostola Tome.
Danas je taj duh uzajamnog poštovanja zbog određenih pitanja u poteškoći, i stoga je bilo važno iznova potvrditi živu želju Crkve za plodonosnim dijalogom među sljedbenicima svih religija, koji neka bi donio obnovljene odnose razumijevanja i solidarnosti u službi cijele ljudske obitelji.
2. Sinodski dokument “Crkva u Aziji” pomaže nam shvatiti kako se taj međureligijski dijalog i poslanje Crkve da širi Evanđelje sve do granica zemlje međusobno ne isključuju, štoviše dopunjuju se. S jedne se strane, navješćivanje Evanđelja spasenja u Isusu Kristu mora uvijek vršiti u dubokom poštovanju savjesti onih koji ga slušaju, i u poštovanju svega onoga dobrog i svetog što je prisutno u uljudbi i vjerskoj baštini kojoj pripadaju (usp. Nostra aetate, 2). S druge strane, sloboda savjesti i slobodno iskazivanje religije u društvu temeljna su ljudska prava, koja su ukorijenjena u vrijednost i dostojanstvo urođeno svakoj osobi, a priznate su u mnogim dokumentima i međunarodnim sporazumima, te obuhvaćene Općom deklaracijom o ljudskim pravima.
Sa živim se zadovoljstvom sjećam mise koju sam slavio s brojnim biskupima iz Indije i tolikih azijskih zemalja na stadionu Jawaharlala Nehrua, u nedjelju 7. studenoga.
Zahvaljujem također nadbiskupu Alanu de Lasticu i nadbiskupu Delhija za uređenje svečanog bogoslužja, označenog živim i pobožnim sudjelovanjem, oživljenim s brižno izabranim pjesmama i živopisnim tradicionalnim mjesnim plesovima. Tema mise bila je: Isus Krist pravo svjetlo svijeta, koji se utjelovio na azijskom kontinentu. U tome euharistijskom slavlju katolička zajednica u Indiji predstavljala je u određenom smislu, sve azijske katolike, kojima sam povjerio posinodsku apostolsku pobudnicu “Crkva u Aziji”, kao vodič za njihov duhovni rast, na pragu novoga tisućljeća. Siguran sam da će, s milošću Božjom, znati biti čvrsti i vjerni!
3. Druga postaja mog putovanja bila je Gruzija, kako bih uzvratio pohode koje su predsjednik Ševarnadze i Njegova Svetost Ilija II., pravoslavni patrijarh za cijelu Gruziju, prije toga poduzeli u Rim. Žarko sam želio iskazati poštovanje svjedočanstvu Crkve u Gruziji u tijeku stoljeća i izgraditi nova susretišta među kršćanima tako da bi oni, počinjući treće kršćansko tisućljeće, mogli zajedno nastojati navješćivati svijetu Evanđelje s jednim srcem i jednom dušom.
Gruzija proživljava vrlo važno razdoblje. Dok se, doista, pripravlja proslaviti 3.000 godina svoje povijesti u sklopu ponovno izborene neovisnosti, pred sobom ima velike gospodarske i društvene izazove. Ona je ipak odlučna hrabro se sučeliti kako bi postala pouzdana članica ujedinjene Europe. Kršćanska Gruzija ima tisućljetnu i slavnu povijest, koja je započela u 4. stoljeću, kad je svjedočanstvo jedne žene, svete Nino, obratilo Kristu kralja Miriana i cijeli narod. Otada je cvatuća monaška tradicija dala toj zemlji trajne spomenike uljudbe, civilizacije i religiozne arhitekture, kao katedralu u Mesketu koju sam pohodio s pravoslavnim patrijarhom, poslije srdačnog osobnog susreta s njim.
4. I potom, poslije 70 godina komunističkog tlačenja, za vrijeme kojega su mnogi mučenici, pravoslavni i katolički, dali junačko svjedočanstvo svoje vjere, mala, ali gorljiva katolička zajednica na Kavkazu postupno jača svoj život i svoja ustrojstva. Radost na koju sam naišao među svećenicima, redovnicima i laicima, okupljenima u neočekivanom broju za misu na stadionu Tbilisiju, znak je sigurne nade za budućnost Crkve na cijelome tom području. Susret s njom u crkvi svetoga Petra i Pavla, jedinoj katoličkoj crkvi koja je ostala otvorena u doba totalitarizma, bila je osobito radosna prigoda. Molim da bi katolici u Gruziji uvijek pružali svoj osobiti doprinos izgradnji svoje domovine.
Snažni trenutak razmišljanja bio je susret s muškarcima i ženama svijeta kulture, znanosti i umjetnosti, kojemu je predsjedao predsjednik Ševarnadze i koja je bila održana također u nazočnosti pravoslavnoga patrijarha, kako bi se razmišljalo o osobitom pozivu Gruzije, koja je raskrižje između Istoka i Zapada. Kako sam spomenuo u tijeku toga susreta, stoljeće koje upravo završava, označeno mnogim sjenama, ali i s puno svjetla, uzdiže se kao svjedočanstvo nesavladive snage ljudskog duha, koji uspijeva trijumfirati nad onim što nastoji ugušiti neporecivu težnju čovjeka prema istini i slobodi.
5. Zahvaljujem civilnim vlastima i svima u obje zemlje koji su nastojali da bi taj moj pohod učinili korisnim i mirnim. S ganućem i zahvalnošću mislim na biskupe, svećenike, redovnike i laike u Indiji i Gruziji i sve ih čuvam u nezaboravnom sjećanju.
Mariji, Majci Crkve, povjeravam one koje sam susreo; njoj preporučujem Crkvu u Aziji i na Kavkazu, “pouzdavajući se potpuno u njezino uho koje uvijek sluša, njezino srce koje uvijek prihvaća, njezinu molitvu koja nikada ne zakazuje” (Crkva u Aziji, 51).