Zagreb, 18. 4. 2002. (IKA) – O. Bono Zvonimir Šagi u travanjskom broju kršćanske obiteljske revije “Kana” piše o nezaposlenosti i novom odnosu prema radu.
Osvrnuvši se na shvaćanje rada, o. Bono ističe da Crkva uči da je “ljudski rad ključ, i možda bitni ključ cijelog društvenog (socijalnog) pitanja, pokušamo li ga gledati sa stajališta onoga što je dobro za čovjeka. Ukoliko se rješenje – ili radije postupno rješenje – društvenog pitanja, koje neprestano izbija na javu te postaje uvijek sve složenijim, mora tražiti u naporu oko toga da se ‘ljudski život učini humanijim’ (GS 38), onda upravo taj ključ ljudskoga rada zadobiva temeljnu i odlučujuću važnost” (LE 3).
U ovim sadašnjim našim tranzicijskim okolnostima novo shvaćanje rada postaje uistinu ključ, poručuje o. Bono, te napominje da se naši ljudi ne mogu lako privikavati na tržište rada, o kojemu se sve češće govori. Ne jednom se čuje krilatica da je rad roba. Tržište rada postaje nemilosrdno. Ne vodi se mnogo računa o čovjeku kao subjektu rada. Puna vrijednost rada je neodvojiva od čovjeka i njegova dostojanstva. Naš je čovjek u prijašnjem sustavu društvenog vlasništva imao sigurnost radnog mjesta. Rad nije bio na tržištu. On je bio više vezan uz samog čovjeka unutar kolektiva. Budući da se rad u sustavu koji sadašnjom tranzicijom oblikuje, procjenjuje i kao roba, po svojoj efikasnosti i korisnosti za produkciju, naš kršćanski socijalni diskurs mora naglašavati tezu da rad nije tek roba na tržištu, nego je svojstvo čovjeka i to ono neotuđivo po kojem se sam čovjek ostvaruje, mišljenja je o. Bono.
Glede rada katolički socijalni nauk postavlja načela “Rad ima prvenstvo nasuprot kapitalu (LE 12)… hijerarhija vrednota i duboki smisao samoga rada zahtijevaju da kapital bude u službi rada, a ne rad u službi kapitala” (LE 23).
Prema tome, tvrdi o. Bono, radničke plaće, socijalno, mirovinsko, zdravstveno osiguranje i sl. ne mogu se mjeriti po tržištu, nego tržište mora zavisiti o tim socijalnim momentima. To se uzajamno uvjetuje i komplicira i zato je potrebna ponajprije etička usmjerenost svega gospodarstva. Rad se ne može mjeriti samo po tržišnom i ekonomskom načelu nego i po socijalnom načelu tj. po načelu ljudske odgovorne solidarnosti, drži o. Bono.
Budući da se kod nas kroz sve te godine mijenjao odnos prema radu, i budući da se društveno vlasništvo na etički neprihvatljiv način pretvaralo u privatno, a obećana revizija nije ni započela, zaoštravaju se socijalni problemi. Mnogima se čini da je ovo u što ulazimo gore od onoga što smo imali u tzv. samoupravnom socijalizmu, upozorava o. Bono.
Govoreći o etičkim pitanjima koja su neizostavna i na području gospodarstva i na području politike, o. Bono konstatira da mnogi zamjećuju da katolički socijalni nauk daje u tome najkonzistentniji socijalno-etički putokaz. Na globalnom tržištu ideja socijalni nauk Crkve se jedini pokazuje kao humana, dovoljno etička vizija društva budućnosti. Ali, njega treba artikulirati u praktičan model, što pak nije zadaća Crkve, tvrdi o. Bono, te dodaje da to spada na autonomiju društva i politike. Nema, na žalost, nijedne političke stranke u ovim našim demokracijskim procesima koja bi etička načela što ih taj nauk predlaže bila usvojila kao nadahnuće i znala ih artikulirati u konkretnu političku opciju. Sada stoga ljudi, prema njegovu mišljenju, previše očekuju od Crkve; ni iznutra ni izvana ne shvaća se dovoljno pravi njezin položaj i uloga u modernome društvu. Očekuju da ona nešto učini. Crkva pak ne može nešto stvarno učiniti glede organizacije društva, jer to na nju ne spada. To mogu učiniti samo vjernici kao građani na svoju odgovornost, po svojoj kršćanskoj savjesti, zajedno s drugim građanima, zaključuje o. Bono. (j04443hr/kj)