Zagreb, (IKA) – Na Susretu s autorom u Kršćanskoj sadašnjosti gostovao je vrlo plodni pisac, urednik, pastoralac i teolog o. Bono Zvonimir Šagi. Nakon kraćeg predstavljanja u kojem je don Anton Šuljić podsjetio da je riječ o kapucinu, provincijalnome poglavaru hrvatskih kapucina u pet mandata i predsjedniku Konferencije viših redovničkih poglavara, dugogodišnjem župniku u Varaždinu i višegodišnjem uredniku Službe riječi i Akse, još uvijek aktualnom kolumnistu Kane u kojoj je pisao kolumnu kroz desetak ranijih godina te da je također riječ o prijašnjem predsjedniku Skupštine Kršćanske sadašnjosti, ali i o promotoru koncilskoga duha i obnove u nas. Rekao je također da je o. Bono rođeni brat jednog od najvećih hrvatskih teologa i koncilskoga perita dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića te pisac petnaestak zapaženih i naglašeno angažiranih naslova u Kršćanskoj sadašnjosti. O. Bono je i pjesnik, rekao je voditelj, ali večeras ćemo razgovarati s njime o njegovim knjigama, odnosno o tome čega se on kao pisac u njima dotiče i zbog čega piše upravo o tome o čemu piše. A pisao je ponajviše o redovništvu, o koncilskoj obnovi, o novome uređenju pastorala i osobito u socijalnim temama vezanima uz konkretno društvo, kako ono u socijalističkoj Jugoslaviji tako i ono u demokratskoj Hrvatskoj. O. Bono je, govoreći o tome zašto je više knjiga posvetio redovništvu, rekao da je dosta toga u redovništvu nakon II. vatikanskog koncila pošlo u krivome pravcu jer se započelo s krivim premisama pa je u tom kontekstu spomenuo gubljenje središta i prihvaćanje nekih svjetovnih atributa u redovničku praksu. Govoreći o novome pastoralu i obnovljenoj liturgiji spomenuo je svoja iskustva i ostvarenja, pokušaje i vizije posebice vezana uz ranija razdoblja kada je na različite načine, konferencijama, pisanjem u prigodnim listovima, angažiranoj liturgijskoj katehezi i sličnim zalaganjem htio pridonijeti ostvarenju II. vatikanskog koncila. U tom je kontekstu istaknuo da ne može ni zamisliti kako bi se i bi li se Koncil u Hrvatskoj uopće mogao provesti bez djelatnosti Kršćanske sadašnjosti koja je bila nositelj ne samo teološke misli nego promicatelj liturgijske obnove, pastorala, dijaloga i socijalnoga angažmana. Upravo ove potonje teme o. Bono je uporno provlačio u Hrvatskoj, bez obzira na društvena i politička stanja, smatrajući da Crkva mora biti kvasac, sugovornik i sustvaratelj u konkretnim, a ne u virtualanim uvjetima. Posebno je kritičan bio prema vremenu pretvorbe i privatizacije, a na upit: je li Crkva u tom pogledu zakazala, odnosno nije li bila previše pasivna, odgovorio je da je on sa svoje strane nastojao trajno svraćati pozornost na pravednost i istinu te da su njegove brojne knjige dokaz da Crkva nije šutjela. O tzv. “grijehu struktura” pisao je daleko prije no što je to postala gotovo pa “opća sintagma” krajem devedesetih. Osamdesetpetogodišnji autor isticao se svježinom sjećanja, duhovitim ali i vrlo angažiranim i iskričavim iskazima tako da je vrlo pozorna i zahvalna publika uživala u razgovoru koji je trajao nešto više od sat vremena. Na koncu je o. Bono potpisivao knjige koje su se tada kao što će se i cijeloga narednog tjedna moći nabaviti uz popust od trideset posto.