O istini ne odlučuje većina glasova

U subotu, 22. ožujka, Ivan Pavao II. primio je u audijenciju skupinu austrijskih parlamentaraca, koje je predvodio predsjednik “Bundesrata” prof. Herbert Schambeck. Obraćajući se parlamentarcima, Papa je među ostalim, rekao da “u svijetu bez istine sloboda gubi svoj temelj, a demokracija bez vrijednosti lako se pretvori u otvoreni ili prikriveni totalitarizam, kako nam pokazuje povijest”. Zbog toga razloga jedna od najhitnijih zadaća kršćanskog političara jest donijeti Evanđelje života “na sve svjetske putove”, na posebni način u sredstva društvenog priopćivanja čiju moć ne treba podcjenjivati. Iz Papina govora prevodimo posljednje tri točke.

4. Političar mora proći posebni dokazni ispit kada se od njega traži prinos izgradnji kulture života, jer se nalazi pred brojnim glasovima pluralističke demokracije, obilježene raspravom i oporbom. Danas se, na žalost, nastoji poduprijeti stav da skeptički relativizam i agnosticizam predstavljaju filozofiju i vlastiti temelj demokratskih političkih oblika. Svi oni koji pak pošteno traže spoznaju istine i nje se drže, smatraju se s demokratskog stajališta nedostojnima povjerenja, jer ne žele prihvatiti činjenicu da je istina ono što odredi većina. Sigurno je da je politika koja nameće drugim osobama vlastito mišljenje o onome što je istinito i dobro vrlo daleko od kršćanskog duha, te istodobno nastoji dokazati da se, ako ne postoji nikakva posljednja istina, ideje i uvjerenja različitih pojedinaca i skupina mogu zloupotrijebiti u političkim pitanjima. U svijetu bez istine sloboda gubi svoj temelj. “Demokracija bez vrijednosti lako se može pretvoriti u otvoreni ili himbeni totalitarizam, kako pokazuje povijest” (Centesimus annus, br. 46). Zbog toga je jedna od najhitnijih dužnosti kršćanskog političara donijeti Evanđelje života “na sve putove svijeta” (Christifideles laici, br. 44), posebno u sredstva društvenog priopćivanja, čiju moć ne treba podcjenjivati. Političar u prvom redu ne predstavlja sebe samog, niti stavlja na uvid svoju osobu, već istinu prema kojoj se osjeća dužnikom. Kao što si je klasična filozofija pripisivala zadaću da dođe do istine, tako je kršćanin političar pozvan pomoći evanđelju života pri dolasku na svjetlo. Svatko se povlači kad ovo posljednje ima riječ.
5. Naša razmišljanja postaju hitnima tamo gdje neki narod misli izvan svojih granica “na dobro svih i svakoga, kako bi svi bili odgovorni za sve” (Sollicitudo rei socialis, br. 38).
Poželjno je da se politička solidarnost danas očituje u skladu s horizontom “koji se, nadilazeći pojedini narod ili blok naroda” oblikuje “kao upravo kontinentalni i svjetski” (Christifideles laici, br. 42). Crkva stoga ne smije dopustiti da ju se ikad zloupotrijebi u demagoške svrhe i antieuropske sentimentalizme. Nema dakle druge alternative za ujedinjenu Europu.
Prinos koji bi političar kršćanin mogao dati tom procesu jest ideja nepovredivog dostojanstva svake ljudske osobe, na čijem se temelju može izgraditi europska kultura života koja se neće brinuti samo o činjenici da se u Europi dobro živi s ekonomskog i novčanog stajališta, nego također da se Europa izgradi na temelju vrijednosti koji su je u prošlosti činili velikom. Političar kršćanin neće se odreći predstavljanja svega što je naučio iz svoje vjere i što mu savjest predlaže.
6. Dame i gospodo, riječima Drugoga vatikanskog sabora zahvaljujem vam za sve što činite za politički život u Austriji: “Crkva smatra dostojnim hvale i poštovanja djelo onih koji se, služeći ljudima, posvećuju dobru javne stvari i tako prihvaćaju teret odgovornosti” (Gaudium et spes, br. 75). Na isti vas način pozivam na “duh služenja” koji, zajedno s potrebnom mjerodavnošću i učinkovitošću, može učiniti “transparentnom” i “čistom” djelatnost političara, kao što uostalom i ljudi s pravom očekuju (usp. Christifideles laici, br. 42). Vama osobno i svima koji surađuju s vama na izgradnji kulture života, od srca podjeljujem apostolski blagoslov.