Doc. dr. Ivica Raguž s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu osvrnuo se u kolumni “Paroikos” web stranice Udruge katoličkih intelektualaca na aktualna zbivanja i negativne reakcije zbog Papina ukinuća ekskomunikacije četvorice biskupa bratovštine Sv. Pio X.

Na početku dr. Raguž podsjeća kako je prošli tjedan održana Molitvena osmina za jedinstvo kršćana na temu “Da budu kao jedno u tvojoj ruci” te ističe da je njena svrha zajednička molitva svih kršćanskih Crkava za jedinstvo. Pojašnjava kako vjernici najrazličitijih Crkava, crkvenih zajednica i denominacija podijeljenost među Crkvama doživljavaju kao skandal, kao nešto što ne treba biti, što je suprotno Kristovoj nakani “da svi budu jedno”. Stoga kršćani u molitvenoj osmini mole Gospodina da im podari jedinstvo, jer istinsko jedinstvo može biti smo Božji dar, a ne nekakvo umjetno djelo ljudi koje opet na kraju ne bi dugo trajalo.

Dr. Raguž podsjeća nadalje kako se Katoličkoj Crkvi prigovaralo da je u potpunosti protiv ekumenizma, ili da se zalaže za licemjerni ekumenizam, odnosno tvz. “ekumenizam povratka”: ekumenizam kao povratak izgubljenih ovaca u Katoličku Crkvu. No, sada se u molitvenoj osmini dogodio jedan ekumenski događaj koji izazvao goleme reakcije u medijima, čak i to da je rabinat u Izraelu prekinuo odnos s Vatikanom. Naime, tumači dr. Raguž, francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, koji je sudjelovao na II. vatikanskom saboru te se nije mogao složiti s njegovim “modernističkim” odlukama, godine 1970. osniva “Svećeničko bratstvo Pio X.”. Budući da je nadbiskup Lefebvre godine 1988. zaredio četvoricu biskupa – Bernarda Fellaya, Bernarda Tissiera de Malleraisa, Richarda Williamsona i Alfonsa de Galarreta – bez dopuštenja Svete Stolice, svi su, nakon bezuspješnih pregovora između nadbiskupa Lefebvrea i tada prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera, bili ekskomunicirani iz Katoličke Crkve.

U samoj molitvenoj osmini, 21. siječnja 2009., papa Benedikt XVI. ukida ekskomunikaciju četvorici biskupa, jer je sadašnji upravitelj Bratstva, biskup Bernard Fellay, izrazio spremnost za dijalog sa Svetom Stolicom. Upravo je to ukidanje ekskomunikacije izazvalo žestoke reakcije sa svih strana. Jedni predbacuju Papi povratak u srednji vijek, drugi oživljavanje antisemitizma, treći pak nijekanje ili relativiziranje II. vatikanskog koncila itd.

Dr. Raguž ocjenjuje kako je nemoguće tu ne primijetiti određeno licemjerje: “Zanimljivo, svima su puna usta ekumenizma, tolerancije, ljubavi. A sada kad se dogodio jedan maleni ‘ekumenski’ događaj, odmah ga se proglašava neprihvatljivim. Zaista nemamo drugu prikladniju riječ nego da takvu reakciju nazovem licemjernom”.

Dr. Raguž ističe kako je riječ o tzv. “politički korektnom” ekumenizmu koji “zapravo ne želi jedinstvo među Crkvama i konfesijama ili najrazličitijim zajednicama. To je našminkani ekumenizam, ekumenizam sa smiješkom na licu (s figom u džepu) koji ne želi zajedništvo, nego jedino površno priznanje razlika. Cilj tako nije prihvaćanje razlika u zajedništvu, nego samo prihvaćanje razlika zbog razlika, a to znači bez zajedništva. Dakle, prihvatljiv je samo onaj ‘ekumenizam’ koji ne teži zajedništvu, koji je protiv zajedništva. Stoga je takav ekumenizam licemjeran, u biti anti-ekumenski. Slučaj ukidanja ekskomunikacije četvorice biskupa i reakcije samo potvrđuju to licemjerje”.

Prije nego što će se osvrnuti na sam “veliki događaj ukidanja ekskomunikacije” dr. Raguž ističe kako Katolička Crkva nije ekskomunicirala četvoricu biskupa zbog dogmatskih razloga – primjerice, nakon 1870. papa Pio IX. nije ekskomunicirao biskupa Strossmayera koji nije priznavao dogmu o papinoj nezabludivosti; to znači da u Crkvi postoje različite razine, “hijerarhije istine”. Drugim riječima, Crkva isključuje iz svoga zajedništva samo one koji niječu temeljne istine kršćanstva ili u potpunosti ugrožavaju život Crkve – nedopušteno ređenje biskupa. Niti ih je ekskomunicirala zbog antisemitskih izjava ili zbog neprihvaćanja I. vatikanskog sabora ili nečeg sličnog. U tom smislu, ističe dr. Raguž, neuzimanje u obzir ovih razloga pokazuje da su negativne reakcije protiv Pape samo izričaj dubokoga nepoznavanja života Crkve.

Iz svega navedenoga proizlazi da je Crkva ekskomunicirala četvoricu biskupa zbog biskupskoga ređenja koje nije odobrio papa. Dakako, time se ne niječu razlike koje su postojale i postoje između Katoličke Crkve i Svećeničkoga bratstva Pio X., ali one nisu bile razlog za ekskomunikaciju, ističe dr. Raguž. Iz toga slijedi da je Crkva prije ekskomunikacije (1988.) bila “ekumenska”, jer je tolerirala da u njezinu krilu postoji određena zajednica koja ima poteškoća s II. vatikanskim saborom i sa sadašnjim životom Crkve. Teološki rečeno, Lefebvre i njegovi sljedbenici nisu bili ekskomunicirani iz Crkve, nego im je bilo samo zabranjeno slavlje sakramenata (“suspensio a divinis”). Ekskomunikacija se dogodila tek 1988. zbog spomenutoga nepoštivanja autoriteta rimskog biskupa koji treba odobriti i potvrditi svako ređenje. Dr. Raguž pojašnjava kako “nepoštivanje autoriteta rimskoga biskupa znači da su biskupi bitno ugrozili zajedništvo Crkve: redili su biskupe koji sakramentalno predstavljaju Isusa Krista u određenoj mjesnoj Crkvi. Stoga, bez zajedništva s papom, koji vidljivo označava zajedništvo opće Crkve, sakrament sv. reda čini upravo dijametralno suprotno od onoga što on po svojoj naravi treba činiti: sakramentalno uprisutnjivati zajedništvo s Trojedinim Bogom i Crkvom. Pod tim vidom nijekanje autoriteta rimskoga biskupa je puno teže i opasnije negoli relativiziranje ili nijekanje određenoga nauka same vjere, dakako onoga nauka koji nije temeljni i stožerni”.

Vračajući se na temu ukidanja ekskomunikacije, dr. Raguž ističe kako je to je jedan veliki “ekumenski” događaj koji dakako ostavlja još mnogobrojna pitanja otvorena: priznanje dokumenata II. vatikanskog sabora, posebice liturgije, pojedinačne izjave (npr. antisemitska izjava biskupa Williamsona) itd. “Stavili smo ‘ekumenski’ u zagrade, jer se ovdje ipak ne radi o ekumenskom približavanju dviju Crkava ili crkvenih zajednica, već o jednoj zajednici koja je bila ekskomunicirana. No, ako ekumenizam shvatimo u širem smislu, kao konkretnu spremnost za zajedništvo, tada se s pravom može govoriti o ekumenskom događaju”, pojašnjava dr. Raguž.

U zaključku ističe: Ukinućem ekskomunikacije četvorice biskupa papa Benedikt XVI. pokazao je istinski ekumenski duh, a to je spremnost za daljnji dijalog i ostvarenje potpunoga zajedništva. Dok bi sada svi tobožnji ekumenisti htjeli da i dalje bude na snazi ekskomunikacija te se u stvarnosti pokazuju neekumenskima, premda se zaklinju na ekumenizam (!), papa Benedikt XVI., tobože neekumenski papa, čini upravo suprotno! Čini ekumensko djelo koje otvara putove za dijalog i za zajedništvo. Papa Benedikt XVI. na taj način progovara o istinskom, a ne licemjernom ekumenizmu. I nadamo da će ovaj čin samo osnažiti ekumenski duh među svim kršćanima, ekumenski duh molitve koja stvarno teži zajedništvu, zajedništvu koje nije protiv nego za razlike”. (ika-ir/sd)