1. Želio bih
Papin nagovor na općoj audijenciji u srijedu 11. lipnja 2003.
1. Želio bih, zajedno s Vama, prisjetiti se putovanja u Hrvatsku, koje sam ostvario proteklih dana, a koje je imalo za temu “Obitelj – put Crkve i naroda”. Bilo je to moje stoto apostolsko putovanje! Gospodinu, koji mi je stotinu put otvorio putove svijeta i nacija da bih mogao za njega posvjedočiti, uzdižem iz dubine srca najveću hvalu.
Vratio sam se u plemenitu hrvatsku zemlju da utvrdim braću u vjeri; htio sam svima uputiti poruku mira i pomirenja i bila mi je udijeljena radost uzdići na čast oltara sestru Mariju Propetoga Isusa Petković.
Želim izraziti srdačnu zahvalnost biskupima što su me pozvali i primili s pažnjom i ljubavlju. Svoju zahvalnost upućujem također predsjedniku Republike i ostalim građanskim i vojnim vlastima, za prijazni doček i brižnu suradnju. Zahvaljujem, na kraju, Riječkoj nadbiskupiji kao i njezinom sjemeništu, koje je ugostilo mene i moje suradnike.
2. Prva etapa bio je drevni i slavni grad Dubrovnik, ponosan na svoju povijest i svoje tradicije slobode i pravde. Ondje sam slavio misu, tijekom koje je proglašena blaženom sestra Marija od Propetog Isusa Petković, velika kći Crkve u hrvatskoj zemlji. Žena koju je resila junačka želja da služi Bogu u najsiromašnijoj braći, osnovala je Sestre kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje kako bi pronosile, djelima duhovnoga i tjelesnog milosrđa, spoznaju božanske ljubavi.
U svjetlu toga divnog lika, uputio sam posebnu poruku hrvatskim ženama, koje sam potaknuo da pruže Crkvi i društvu svoj duhovni i moralni doprinos; zatražio sam, na posebni način, od zavjetovanih žena da budu rječiti znak Božje prisutnosti u znaku ljubavi među ljudima.
3. Sutradan, u Osijeku, na krajnjem sjeveroistočnom dijelu zemlje, u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, imao sam zadovoljstvo predsjedati svečanim zaključenjem druge biskupijske sinode i komemorirati 150. obljetnicu utemeljenja Zagrebačke crkvene pokrajine.
U toj sam se prigodi zadržao u razmišljanju o svetosti kao pozivu svakog kršćanina: to je jedno od središnjih učenja Drugoga vatikanskog koncila. Pozvao sam osobito vjernike laike da potpuno iskoriste milost krštenja i potvrde. Samo onaj koji je oživljen snažnom vjerom i velikodušnom ljubavlju može, ondje gdje su ostale otvorene rane bolne i teške prošlosti, biti apostol pomirenja i moralne izgradnje.
U Đakovu sam se nakratko zadržao u lijepoj katedrali, gdje sam pozdravio bogoslove i njihove profesore, zajedno s velikom skupinom redovnica.
4. U nedjelju 8. lipnja, na svetkovinu Duhova, u Rijeci, u tijeku mise zazvao sam novo izlijevanje darova Duha Svetoga na kršćanske obitelji u Hrvatskoj i svijetu. Sve sam ih stavio pod posebnu zaštitu Svete Nazaretske Obitelji. Smatrao sam pored toga, korisnim ponovno potvrditi prvotnu društvenu vrijednost ustanove obitelji, tražeći za nju povlaštenu pozornost i konkretne mjere, koje će podupirati njezino zasnivanje, razvoj i postojanost.
Poslije podne sam posjetio Trsatsko svetište, smješteno na brdu u gradu Rijeci kako bih se pridružio hodočasnicima koji ondje časte Majku Božju. Prema pobožnoj predaji, naime, na tom se mjestu zaustavila sveta nazaretska kuća prije nego će doći u Loreto.
5. Posljednja etapa mog putovanja bilo je Zadar u Dalmaciji, grad bogat poviješću. U sjeni katedrale Svete Anastazije, srijemske mučenice, slavio sam šesti čas, na blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve. Taj marijanski blagdan, koji se nastavlja na svetkovinu Duhova, dao nam je ponovno doživjeti ozračje dvorane Posljednje večere. Kao i tada, također danas Marija nastavlja biti prisutna u crkvenoj zajednici: to je ponizna i nenametljiva prisutnost, no prisutnost koja potiče na molitvu i život po Duhu; to je kontemplativna prisutnost, kadra dozvati u svijest pastirâ i vjernikâ prvenstvo nutarnjeg života, slušanja i prianjanja uz Božju riječ, nužni uvjet za uvjerljivi i djelotvorni evanđeoski navještaj.
Draga braćo i sestre! I tijekom ovog putovanja mogao sam utvrditi koliko je kršćanstvo pridonijelo umjetničkom, kulturalnom, ali ponajprije duhovnom i moralom razvoju Hrvatske i njezinog naroda. Na tom će čvrstom temelju dragi hrvatski narod moći sada, na početku trećeg tisućljeća, nastaviti izgrađivati svoju povezanost i stabilnost, kako bi se skladno integrirao u zajednicu europskih naroda.
Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi.