Generalni tajnik CCEE prečasni Aldo Giordano zamolio me je da pripremim, zajedno s njegovom uzoritošću kardinalom Puljićem, uvodni Izvještaj o prilikama u Hrvatskoj i u BiH. Njegova uzoritost, kao najbolji poznavalac uzroka i posljedica rata u BiH, govorit će o stanju u toj državi. Ja želim izložiti prilike u Hrvatskoj.
U javnim se glasilima dosta govori, dosta se piše i komentira o Hrvatskoj, kao i o BiH povodom rata koji je tim zemljama bio nametnut s političkim ciljem i osvajalačkim namjerama. Mnogi pristupaju tim pitanjima bez dovoljno poznavanja povijesti i odnosa na tim prostorima. Mnogi pak pristupaju analizi pristrano i zato ne objektivno.
Mi koji te probleme živimo iznutra, a ne promatramo ih iz neke udaljenosti, smatramo da imamo pravo na povjerenje kad svjedočimo o stvarnosti tih prilika u službi istine, kako bi se mogao donijeti pravedan sud i da se postigne objektivno poznavanje situacije. Stoga iznosim neke bitne činjenice.

1. Po Ustavu SFR Jugoslavije iz 1974. svaka federalna republika imala je pravo na samoodređenje, tj. na izlazak iz federacije. Vlast u Jugoslaviji bila je centralizirana u Beogradu u centralnom komitetu jugoslavenske komunističke partije. Odnosi među republikama u Jugoslaviji – a bilo ih je 6 i 2 autonomne pokrajine u okviru Republike Srbije – stvarali su probleme uslijed neravnopravnosti zbog hegemonije beogradske politike. Jedinstvo Jugoslavije održavano je totalitarnim sustavom.
Kad je u istočnoj Europi nastupio proces demokratizacije, proces oslobađanja od ideološkog marksističkog materijalizma i nacionalne potlačenosti, taj proces je imao također snažni utjecaj u Jugoslaviji. Narodi su željeli biti slobodni. Željeli su potpunu ravnopravnost i neovisnost.

2. Od svih šest republika Jugoslavije provedeni su izbori u četiri republike: Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Makedoniji. Na izborima su pobijedili demokratski programi, i Savez komunista izgubio je vlast. U Srbiji i Crnoj Gori ta komunistička partija promijenila je ime u Socijalističku i zadržala je vlast. Miloševića je usvojio i spojio marksističku ideologiju i nacionalistički program stvaranjem Velike Srbije s dijelovima Hrvatske i BiH gdje je živjela srpska manjina. Program je bio: “Svi Srbi u jednoj državi”, i “gdje žive Srbi, to je Srbija”. Jugoslavenska armija, uglavnom pod komandom srpskih generala, marksista i nacionalista, naoružala je srpsku manjinu u Hrvatskoj, koja je započela terorizmom da bi se taj terorizam razvio u otvorenu agresiju. Četiri spomenute republike plebiscitom, odnosno referendumom izglasale su svoju potpunu neovisnost u skladu sa svojom povijesti i pravima.
Zbog te odluke da republike budu slobodne i neovisne, započela je najprije agresija u Sloveniji, koja je kratko trajala. Ali rat u Hrvatskoj protiv Hrvatske trajao je, s većim ili manjim intenzitetom, gotovo 4 godine. Primirja su bila potpisivana, ali napadi su trajali. Četvrtina hrvatskog područja je zaposjednuta, a oslobođena je od hrvatske vojske tek prošle godine u svibnju i kolovozu. Sada se vrši postupak, pod okriljem Ujedinjenih Naroda, da se i preostali dio Hrvatske, do sada zaposjednut od srpske vojske, mirnim putem uključi u hrvatski sustav vlasti. Nadamo se mirnom rješenju.

3. Napad na Hrvatsku imao je teške posljedice za pučanstvo! Na zaposjednutim područjima izvršeno je korjenito etničko čišćenje svih stanovnika ne-Srba. Tako je u Hrvatskoj stvoreno mnoštvo gotovo od 300 tisuća prognanika kojima je trebalo dati krov nad glavom, odjeću, hranu, lijekove, jer su bez ičega protjerani. Etničko čišćenje počelo je pokoljima da bi se ljudi prestrašili i pobjegli.
Ovom prilikom zahvaljujem biskupskim konferencijama Europe, koje su preko Caritasa pružale karitativnu pomoć za prognanike, bez čega bi katastrofa bila potpuna. Sama država Hrvatska, međunarodno priznata u siječnju 1992. godine, ne bi mogla opskrbiti cijelo mnoštvo prognanika.

4. Unatoč teških razaranja i nasilja Crkva je uvijek propovijedala protiv mržnje i osvete. Pozivala je sve gradjane da budu raspoloženi za pomirenje i opraštanje i da ne čine nikakvog nasilja iz osvete, makar su žrtve nasilja. Obrana vlastitog života, prava i slobode moralno je opravdana, ali mora biti u granicama moralnih normi da se i u ratu poštuje dostojanstvo ljudske osobe i tuđa imovina. Bilo je neizbježivih individualnih slučajeva osvete, ali to nije bio sistem nasilja, a protiv takvih slučajeva smo uvijek javno izricali osude. Uvijek smo naglašavali da svaki čovjek, bez obzira na nacionalnost, etničku pripadnost, vjersko uvjerenje, ima pravo biti poštivan u svom dostojanstvu. Na tom inzistiramo i poslije oslobodjenja okupiranih teritorija.

5. Što smo otkrili na oslobodjenom teritoriju od okupacije prošle godine? Otkrili smo pustoš. Sve katoličke crkve, kapele, župne kuće, samostane, vjeronaučne dvorane razvrstavamo u tri kategorije oštećenja: posve uništeno, (samo ruševine ili bez traga da su postojale); teško oštećene, (tako da se jedva mogu popraviti); manje oštećene (da ih se ipak može uz ne mali trošak popraviti). Statistika izgleda ovako:

U dijelovima hrvatskih biskupija pod okupacijom, kao i u dijelovima izloženim ratnim napadima, crkava i kapela
potpuno je uništeno 207
teško je oštećeno 254
manje je oštećeno 253
___________________
ukupno 713

župske kuće, samostani i vjeronaučne dvorane:
potpuno razoreno 71
teško oštećeno 117
manje oštećeno 181
____________________
Ukupno 369

Dakle, ukupan broj razorenih i oštećenih crkvenih zgrada, odnosno zgrada na području Republike Hrvatske iznosi 1082.
Na raskršćima i uz putove bilo je križeva, i oni su razoreni. Ukupno 26.
Ta su razaranja namjerna i sustavna. Ta razaranja najvećim dijelom nisu posljedica ratnih operacija, nego je to razoreno za vrijeme okupacije. Htjelo se na taj način uništiti prisutnost jedne kulture i trag druge etničke prisutnosti.
Na okupiranom području uništene su gotove sve hrvatske kuće, razorene ili spaljene. Na cijelom području Republike Hrvatske uništeno je 132 tisuća kuća i stanova. Čak su i neka groblja oštećena. Na njivama raste korov, a ostaci kuća zarasli su grmljem. To je pustoš.

6. Oslobodjenje okupiranog područja otvorilo je vrata povratka prognanicima na svoje. Ali kako se vratiti na pustoš? Kako izgraditi sve porušeno? Kako povratnicima omogućiti život? Hrvatska država nastoji obnavljati kuće, ali to ide polako i teško jer su potrebna velika novčana sredstva. Osim toga prijeti povratnicima opasnost od mina, pa treba provesti deminiranje. Može li se ta obnova izvršiti bez medjunarodne solidarnosti? Zna se tko je žrtva nasilja, može li joj se pomoći?
Crkva se nalazi pred problemom: kako obnoviti vjerski život u župama koje su bile opustjele, a sada se prognanici pomalo vraćaju; Kako stvoriti nužni prostor za liturgijski život i za život svećenika?

7. Prije nego ovaj časni skup zamolim za određena rješenja, radi objektivnosti moram kratko izvijestiti što je sa srpskom manjinom na prije okupiranim a sada oslobođenim prostorima. Što se tiče osoba, Srbi su, u tijeku oslobađanja, bježali s tih područja iz tri razloga. Prvo: imali su zapovijed od svoje vlasti da se povlače, a imali su i savjet od svoje Crkve. Drugo: oni psihološki nisu mogli prihvatiti realnost hrvatske države jer su stalno bili indoktrinirani propagandom da su ta područja Srbija i da oni mogu živjeti samo u srpskoj državi. Treće: mnogi su od njih sudjelovali u pljački i razaranju hrvatskih kuća i katoličkih crkava, pa su i zbog toga bježali. U vrijeme oslobodilačkog vojno-redarstvenog pothvata na radiju i televiziji predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman opetovano ih je pozivao da ostanu mirni u svojim domovima i da im se jamče sigurnost, sloboda i mir. Međutim, nisu to slušali. Tako se s tog područja, zajedno s vojnim postrojbama, povuklo oko 120 tisuća ljudi.
Što se tiče pravoslavnih crkvi i srpskih kuća, hrvatska ih vojska nije dirala. Medjutim, kad je završena vojna akcija, nastupili su pojedinci i grupe koji su pljačkali srpske kuće i palili, čak i ubili stanovit broj Srba, koji nisu pobjegli. To su bila kriminalna djela protiv kojih smo prosvjedovali. Državna je vlast zaustavila te zločine. Ipak se nije radilo o sustavnom uništavanju, kao što se sistematsko uništavalo katoličke crkve i hrvatske kuće pod okupacijom.
Sada već tisuće odbjeglih Srba traže dozvolu za povratak na svoje, i te se molbe pozitivno rješavaju. Naše je načelo da svaki čovjek ima pravo – bio on Hrvat, Srbin, Musliman ili koje druge pripadnosti – vratiti se na svoje gdje je rodjen, gdje mu je bilo prebivalište.
Pravoslavne crkve na području Republike Hrvatske redovito nisu rušene, ali je nekoliko njih ipak srušeno iz osvete. Ne posjedujem točnu statistiku.
U posljednjem susretu sa zagrebačkim pravoslavnim metropolitom g. Jovanom Pavlovićem, koji je odgovoran za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj, Sloveniji i Italji, on mi je kazao da je rušenje katoličkih crkava demonologija. Dakako, požalio se je i na neka nasilja protiv nekoliko njihovih crkava. Predložio je da nam oni iznajme svoje crkve tamo gdje mi crkve nemamo a njihove su cijele. Medjutim, taj prijedlog ne možemo prihvatiti, jer naši vjernici ne bi željeli ići u njihove crkve zbog bojazni da bi nas propaganda optužila da smo im crkve oteli. Činjenica jest da su prije rata za pravoslavne blagdane, katolici išli u njihove crkve, i koji put su bili brojniji od pravoslavnih vjernika.
Radi boljeg upoznavanja tih prilika treba napomenuti činjenicu da su Srbi bili u velikom postotku, pod utjecajem marksističke ideologije, ateizirani a da većina njih uopće nije bila krštena.
Što se tiče ekumenskih susreta, mi smo za vrijeme rata imali pet susreta na najvišoj razini. U jednom je sudjelovao i poglavar Islamske vjerske zajednice. A bilo je susreta i na nižim razinama. Ti susreti nisu imali utjecaja na političke ciljeve agresije.

8. Sada neka mi bude dopušteno predložiti sljedeće: Kako omogućiti opet život katoličkim vjernicima na opustošenim područjima obzirom na potrebne crkvene prostore? Sama Crkva u Hrvatskoj to ne može učiniti, ali računamo na zajedništvo Katoličke Crkve u Europi. Pripremamo monografiju o srušenim crkvama s fotografijama i želimo je dostaviti svim biskupskim konferencijama Europe i Amerike i zamoliti za kumstvo pojedinih biskupija, dekanata i župa pojedinim župama u Hrvatskoj koje su bile uništene i u koje se prognani ljudi opet vraćaju. To je sistem kumstva: točno da se odredi dobročinitelj i da bude poznat primalac pomoći, kako bi se i na taj način očitovalo crkveno bratstvo i zajedništvo poput zajedništva prve Crkve, kako čitamo u Djelima apostolskim.
Stoga Hrvatska biskupska konferencija moli tu pomoć. Ako dobije od pojedinih dijeceza ponudu takve pomoći, odredit će programe i troškovnike za pojedine župe koje bi bile uključene u sustav kumstva. Za vrijeme rata osjetili smo da u Europi, unatoč njezinih kriza i političkih stavova, ima mnogo dobrih ljudi. Sva karitativna i humanitarna pomoć koja je pristizala u Hrvatsku kao i u BiH uvjeravala nas je da u Europi ima srca i da Crkva u Europi zna biti velikodušna prema braći u nevolji. Za tu pomoć i ovom prilikom zahvaljujem u ime svih potrebnih i u ime cijele naše Crkve. Pred nama stoji veliki problem i velik zadatak: liječiti rane u dušama i podizati porušeno!

lzvješće kardinala Vinka Puljića na plenarnom zasjedanju Vijeća biskupskih konferencija Europe održanom u Mariazellu, od 30. svibnja do 2. lipnja 1996.

SADAŠNJE STANJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Draga braćo u biskupstvu!

Dolazim iz Bosne i Hercegovine kao predsjednik Biskupske konferencije te zemlje i želim prikazati sadašnje stanje. Najprije iskreno pozdravljam sve vas u ime svoje braće biskupa koja ovdje predstavljam!
Radi vrlo česte krive predstave u sredstvima priopćavanja i drugdje, napominjem da SFR Jugoslavija više ne postoji jednako kao što više ne postoje Austro-Ugarska i Čehoslovačka ili Rimsko i Otomansko carstvo. Zato nema potrebe govoriti o ex Jugoslaviji kao ni o nekakvom ratu na prostorima ex Jugoslavije. Raspadom SFR Jugosalvije nastale su konkretne i od međunarodne zajednice priznate zemlje; Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija te #!de facto#! priznata Jugoslavija, osim toga, rat se nije vodio u svim ovim zemljama, nastalim raspadom SFR Jugoslavije, nego samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U novonastalim državama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini formirane su samostalne biskupske konferencije.
Dostavljam Vam u ruke tri dokumenta:
1. Pismo biskupa BK BiH od 25. siječnja 1996. u kojem prikazujemo povijesnu ukorijenjenost nas Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini te naša stradanja u ovom strašnom ratu. Glavna poruka jest – poziv na pomirenje i praštanje, te na materijalnu i duhovnu obnovu Katoličke Crkve u ovoj zemlji gdje živimo s drugima i drugačijima sa željom da budemo jednakopravni.
2. Promemoriju biskupa BK BiH od 22. ožujka ove godine u kojoj upozoravamo političku javnost na stavove Katoličke Crkve u borbi za pravedni mir. Svraćamo njezinu pozornost i na neka zastranjenja u političkom životu koje su smetnja pravednom miru te suzuju crkvenu djelatnost na prostorima BiH. Crkva traži za svaku vjersku i narodnu zajednicu jednaku mogućnost pristupa u sredstvima priopćavanja kako bi svaka od njih mogla sebe predstaviti i očuvati vlastiti identitet. Biskupi BK BiH zahtijevaju povratak imovine koja je vjerskim zajednicama oduzeta u komunističkom sistemu poslije drugog svjetskog rata, te carinske povlastice na uvoz građevinskog materijala kako bi Ijudi mogli obnoviti oštećene kuće i stanove. Biskupi također smatraju da financijska pomoć za rekonstrukciju BiH ne može ići samo za obnovom spomenika kulture nego da treba pomoći u obnovi crkvenih objekata što je izražaj vjerske slobode.
3. Prikaz sadašnjeg stanja.
Ponovno podsjećam na tragične posljedice ovog rata u biskupijama na prostorima BiH:
– u Banjolučkoj biskupiji na prostorima pod srpskom kontrolom živjelo je oko 80.000 katolika a sada ih je ostalo tek nešto više od 5.000. lako na ovim prostorima nije bilo ratnih djelovanja katolici su jednako kao i muslimani nasilno progonjeni s njihovih ognjišta a dio njih je i ubijen. Od 75 crkava na tom prostoru ostalo je još samo pet u kojima se obavlja bogoslužje. Od 42 crkvene zgrade (samostanski, župni i pastoralni centri) samo je pet u upotrebi. Svi ostali su ili potpuno uništeni ili nasilno otuđeni. Ni groblja kao ni drugi znakovi katoličke nazočnosti na tom prostoru nisu ostali pošteđeni.
– Iz Trebinjsko-mrkanjske biskupije potpuno je nestala jedna župa, jedna je posve iseljena, jedna posve nepristupačna a tri su djelomično zauzete. Oko 3,000 katolika je u progonstvu.
– U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji devet je župa potpuno ili djelomično uništeno. Oko 10.000 katolika je prognano.
– lz Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo) protjerano je više od dvije trećine vjernika katolika. Naime, od 528.000 katolika, koliko ih je bilo prije rata, ostalo je ne više od 200.000. Uništeno je preko 610 crkvenih zdanja ne računajući groblja i kapelice na grobljima.
Pored pastoralnog i karitativnog djelovanja, Katolička Crkva na prostorima BiH se najviše zauzima;
1. za pravedni i trajni mir, za ostvarenje osnovnih prava svakog čovjeka i jednakopravnosti u različitosti;
2. za povratak svih prognanih i izbjeglih na njihova ognjišta, te omogućavanje sigurnog opstanka i ostvarenje jednakopravnosti na rodnoj grudi;
3. za što brže otvaranje perspektiva kako se ne bi živjelo od humanitarne pomoći nego od vlastitog rada.
U skladu sa svim nabrojenim, Katolička Crkva nastoji odgajati buduća pokoljenja za poštivanje identiteta svakog naroda i zajedničkog života svih. Zato otvara katoličke školske centre, koje pohađaju djeca iz različitih etničkih i vjerskih skupina, a nazvala ih je: škole za Europu. U svome radu Crkva doživljava nemale poteškoće i napade ekstremnih snaga iz vlasti na te škole. lpak, gajimo nadu da ćemo uz pomoć dobrih ljudi sa Zapada ustrajati u tom radu. Poseban prioritet Crkva je stavila na obnovu zgrada Vrhbosanske katoličke bogoslovije i Franjevačke teologije u Sarajevu, koje su zbog teških ratnih događanja izmještene u Hrvatsku. Također tražimo od državnih i gradskih vlasti povratak naše zgrade u Travniku gdje bi bila smještena multietnična škola i malo sjemenište.
Zahvaljujem svima za svako učinjeno dobro djelo, za svaku molitvu i potporu u našim stradanjima. Prije svih zahvaljujem Svetom Ocu, koji je neumorno dizao svoj glas i koji je od početka razumio nas u našim bolima i patnjama. Osobitu zahvalnost izražavam svim predstavnicima Katoličke Crkve u Europi koji su došli na naše prostore i osvjedočili se o stvarnom stanju, te ta iskustva prenijeli u svoje zemlje. Vrlo aktivno su se zauzele za naš opstanak na tim prostorima slijedeće biskupske konferencije:
– Biskupska konferencija Hrvatske koja za nas ima posebno značenje jer pripadamo istom narodu. Osobita potpora za nas jest njezin predsjednik kardinal Franjo Kuharića koji je pohodio Sarajevo u vrlo teškim vremenima te bio osobito bliz s našim patnjama.
– Biskupska konferencija Austrije, koja je kroz akciju “Nachbar in Not” i preko Caritasa puno pomogla na humanitarnom planu. Četvorica biskupa su i osobno došli u njezino ime u Bosnu i Hercegovinu a nedavno je stiglo u Sarajevo i međureligijsko izaslanstvo na čelu s biskupom Johannom Weberom na “Put mira”.
– Biskupska konferencija Njemačke koja je preko biskupa delegata upoznala vrlo dobro stanje Katoličke Crkve te se preko organizacija RENOVABIS; Kirche in Not i Caritasa zauzela se za naše preživljavanje, opstanak i otvaranje perspektiva.
– Biskupska konferencija Italije koja je poslala izaslanstvo u BiH na čelu s kardinalom Camillom Ruinijem. Oni su i materijalno poduprli naše multietničke škole.
Posebnu zahvalnost izražavam predsjedniku Vijeća BK Europe praškom nadbiskupu kardinalu Miloslavu Vlku koji je prošli Božić proveo u Sarajevu. Zahvaljujem i kardinalu Simonisu i svima koji dođoše u Bosnu i Hercegovinu i svojom nazočnošću postadoše znak tamošnjim katolicima i drugim ljudima dobre volje da nisu zaboravljeni niti ostavljeni sami.
Zahvalni smo svima koji su pokrenuli molitvenu akciju za mir, humanitarnu pomoć za preživljavanje te politički utjecali da se zlo zaustavi i zaživi mir.
Na prostorima Bosne i Hercegovine prisutne su tri opcije političkog rješenja:
1. Politički realitet podjele na tri područja, a svako pod kontrolom jednog od tri entiteta, što u biti koči sve dosadašnje dogovore i potpise. Time se ozakonjuje pravo jačega i etničko čišćenje.
2. Sadašnja vlast u glavnom gradu Sarajevu teži za unitarnom Bosnom i Hercegovinom u kojoj bi glavnu vlast imao većinski muslimanski narod. Ta težnja posebno je vidljiva u muslimanskom radikalizmu u medijima, vojsci i školstvu.
3. Postoje političke struje koje protežiraju građansku državu u kojoj bi važilo pravilo: jedan čovjek jedan glas. To je već viđeno u bivšoj Jugoslaviji gdje je majorizacijom nijekan identitet.
Važno je naglasiti da se ne smiju izjednačiti uzroci i posljedice. Do ove tragične situacije dovela je srpska agresija koju je međunarodna zajednica tolerirala i privilegirala prema sadašnjim dogovorima dodijelivši im gotovo polovicu BiH. Iz toga je nikao radikalizam koji teži stvaranju islamske države. Na područjima pod srpskom kontrolom ne postoji ni sloboda kretanja pa se o povratku ne može ni misliti. Na područjima pod muslimanskom i hrvatskom kontrolom postoji ograničena sloboda kretanja ali ne i stvarna mogućnost povratka na ognjišta. Uza sve ovo moram napomenuti da postoji nerazumljiv stav međunarodne zajednice prema Katoličkoj Crkvi. Dobija se dojam da njezinim predstavnicima smeta to što je Katolička Crkva ostala na jasnim stavovima pravde, čuvanja narodnog identiteta i zaštite svakog čovjeka. Unatoč tome, mi ćemo i dalje pozivati sve odgovorne na poduzimanje svih potrebnih koraka na stvaranju pravednog mira. Takav mir će biti moguće ostvariti tek kada svaki narod mogne biti jednakopravan u svom identitetu s drugim te kada budu zajamčena temeljna prava svakog čovjeka.
Želim ovdje osobito naglasiti da je Katolička Crkva u BiH otvorena za ekumenski i međureligijski dijalog uz poštivanje drugih, ali i uspostavljanje odnosa na jednakopravnoj bazi. Ona ostaje i dalje budna i ne dopušta manipulaciju u političke svrhe jer se želi boriti za svakog čovjeka i protiv svake nepravde.
Mi na prostorima Bosne i Hercegovine želimo opstati i preživjeti jer smo nositelji zapadne kulture. Zato očekujemo od Zapada da u svakom smislu pomogne naš opstanak i pozitivno djelovanje.