Svjetski dan siromaha ustanovio je papa Franjo apostolskim pismom „Misericordia et misera“ 20. studenoga 2016. godine kao plod Jubileja milosrđa.

„Misericordia et misera” (Milosrđe i bijeda) dvije su riječi preuzete od svetog Augustina (354.-430.) koji njima opisuje susret između Isusa i preljubnice (usp. Iv 8, 1-11) kako bi objasnio otajstvo Božje ljubavi kad izlazi ususret grešniku. Na početku dokumenta ističe se da „milosrđe ne može biti po strani u životu Crkve, već tvori njezinu samu bit; čini vidljivim i opipljivim istinu Evanđelja.
Sve se otkriva u milosrđu, sve se odvija u milosrdnoj Očevoj ljubavi“ (usp. Mm 1). Polazeći od biblijske slike iz 8. poglavlja Evanđelja po Ivanu koja opisuje susret Isusa i žene uhvaćene u preljubu, papa Franjo zacrtava put Crkve u budućnosti – biti sredstvo milosrđa u susretu sa svijetom, bez isključivanja bilo koga. Milosrđe treba biti slavljeno i življeno.

U tom smislu Sveti Otac je odredio da se na 33. nedjelju kroz crkvenu godinu slavi Svjetski dan siromaha, upravo nedjelju prije svetkovine Krista Kralja svega stvorenoga. Na taj će se način, prema Papinim riječima, milost Jubilarne godine na vidljiv način širiti u vremenu i prostoru. Na taj će dan cijela Katolička crkva „promišljati o tomu da se siromaštvo nalazi u srcu Evanđelja i da je nemoguća društvena pravednost i mir sve dok nam Lazar kuca na vrata vlastite kuće“ (Mm 21). Ove, 2019. godine Svjetski dan siromaha obilježava se u nedjelju 17. studenoga.

U prigodnoj Poruci uz 3. svjetski dan siromaha koja ima naslov „Ufanje ubogih neće biti zaludu“ (Ps 9, 19), papa Franjo ističe: „Stoljeća prolaze, ali stanje bogatih i siromašnih ostaje nepromijenjeno, kao da nas povijest ničemu nije naučila. Dakle, riječi ovoga psalma ne odnose se na prošlost, nego na našu sadašnjost stavljenu pred Božji sud. I danas možemo nabrojiti mnoge nove oblike ropstva kojima su izloženi milijuni muškaraca, žena, mladih i djece.“, te navodi te oblike ropstva: „Svakodnevno se susrećemo s obiteljima koje su prisiljene napustiti svoj zavičaj i negdje drugdje potražiti mogućnost da prežive; siročad koja je izgubila roditelje ili je nasilno odvojena od njih radi brutalnog izrabljivanja; mladi ljudi koji traže ostvarenje u vlastitome zvanju, ali kojima se priječi pristup zaposlenju zbog kratkovidnih ekonomskih politika; žrtve različitih vrsta nasilja, od prostitucije do trgovine drogom, koje su duboko ponižene.

Zar možemo, također, zaboraviti milijune imigranata koji su žrtve mnogobrojnih skrivenih interesa, koje se često iskorištava u političke svrhe, kojima se niječe solidarnost i jednakost? Kao i mnoge beskućnike i marginalizirane koji lutaju ulicama naših gradova? Koliko puta vidimo siromašne ljude kako kopajući po smeću traže u otpadu i stvarima koje su drugi odbacili kao suvišne nešto za pojesti ili u što će se obući! Postavši i sami dio društvenog otpada s njima se postupa kao s običnim otpacima, a oni koji su vinovnici ovoga skandala u sebi nemaju nikakvoga osjećaja krivnje. Često etiketirani kao paraziti društva, siromašnima se ne oprašta čak ni njihovo siromaštvo. Ljudi su kao napeta puška uvijek spremni na njihovu osudu. Nije im dopušteno da budu plašljivi ili obeshrabreni, doživljava ih se kao prijetnju ili nesposobne, samo zato što su siromašni.

Još je gore to što im je onemogućeno čak da vide i svjetlo na kraju tunela krajnje bijede. Ide se čak tako daleko da se osmislilo i postavilo zidove neprijateljstva kako bismo se oslobodili njihove prisutnosti čak i na ulicama, posljednjih mjesta koja su im preostala. Lutaju s jednog kraja grada na drugi u nadi da će naći posao, dom, znak pažnje… Svaka eventualna ponuđena prilika postaje zraka svjetla; no čak i tamo gdje se može očekivati da će bar biti pravde, često se na njih nasrće s nasiljem i zlostavljanjem. Prisiljeni su nebrojene sate po najvećoj žezi obavljati sezonske poslove, a za to primaju smiješno nisku plaću. Oni rade u nesigurnim i neljudskim uvjetima koji ih sprečavaju da se osjećaju jednaki drugima. Za njih nema naknade za nezaposlenost, olakšica, ne smiju se razboljeti“, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Svoju poruku Papa završava pozivom i molbom: