Obilježena 103. obljetnica smrti sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića

Na misnom slavlju koncelebrirali su riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić, biskup domaćin Ivica Petanjak te 30-tak svećenika i redovnika s područja Krčke biskupije.

Biskup Petanjak pozdravio je sve nazočne biskupe, svećenike i redovnike te vjernike hodočasnike i zahvalio predvoditelju slavlja. Govoreći o spomenu na biskupa Mahnića, kazao je: „Uz mjesečni spomen, svakog četrnaestog u mjesecu, u našoj katedrali još se dva puta godišnje na osobit način okupljamo oko sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića i to u subotu uoči Cvjetnice kad školska djeca iz cijele naše biskupije dolaze na grob sluge Božjeg te uz euharistiju imaju i posebni program nadahnut životom i djelom biskupa Mahnića i danas, na dan kad se biskup Mahnić vratio u kuću Očevu i rodio za nebo i vječnost. Znakovito je da se ta dva godišnja susreta događaju u dva najjača liturgijska vremena u crkvenoj godini: u korizmi i u došašću. Kao da nas i na taj način biskup Mahnić potiče da se ne uljuljamo i ne opustimo, nego da su nam svjetiljke uvijek upaljene, a mi da smo spremni u svakom času izaći ususret Kristu koji nam dolazi.”

Mons. Saje uputio je propovijed pod naslovom „Ljubav prema križu kao put svetosti sluge Božjega Antona Mahniča“.

Istaknuo je kako je Mahnićevo geslo „In cruce salus“ simboliziralo njegov životni, svećenički i biskupski put. „Vjerovao je u raspetoga i proslavljenog Isusa i u njemu je kao apostol Pavao vidio ključ razumijevanja kršćanstva i kršćanskog života. Njegov je život bio obilježen kušnjama i patnjama, kako u goričkoj biskupiji, tako i za vrijeme službe mjesnog biskupa ovdje u Krku, gdje je obnašao službu biskupa od 1897. do 1920. godine“, rekao je biskup Saje.

Istaknuo je kreposti koje su resile slugu Božjega: „Sluga Božji predano je i revno propovijedao o Kraljevstvu Božjemu i nikad se nije umarao. To njegovo svjedočanstvo je na vjernicima ostavljalo duhovna iskustva svetačkog sjaja. (…) Kao biskup iz Mahnićeve rodne zemlje Slovenije, danas želim skupa s vama zahvaliti Gospodinu za njegov primjer dobrog pastira te za njegovu odanost Evanđelju i svetačkom životu. (…) Spominjemo ga se euharistijskim slavljem, a upravo njime je sveti biskup jačao vjeru i kršćansku nadu. Njegov primjer vjere poziv je i poticaj da osvijestimo svoju osobnu vjeru i ojačamo je. Lik sluge Božjega Mahnića uči nas kako se suočiti s križem, kako ga nositi da nas ne pritisne k zemlji i uništi. Za nekoga će ovaj križ značiti: odbačenost, neuspjeh, bolest ili neku drugu patnju ili zlo. Međutim, križ koji nam je dan treba nositi, ne na ramenima, nego srcem koje je poput Srca Isusova.“

Prihvatiti i nositi svoj životni križ put je rasta i sazrijevanja svakog kršćanina: „Tko god želi imati pristup bogatstvu Kristove mudrosti, mora ići kroz uska vrata zvana križ. Malo je onih koji žele ući. Mnogo je onih koji bez križa žele one radosti do kojih se može doći samo po križu.“ To svjedoči i sveti Pavao. „Raspeti Krist postao je smisao njegova života i zato je pozvan propovijedati i svjedočiti. Nakon što je susreo Isusa, shvatio je istinsko značenje križa. Shvatio je da je Isus umro i uskrsnuo za sve i za njega osobno. To je univerzalni smisao Gospodinove muke na križu i njegova uskrsnuća. Božja nam se besplatna i milosrdna ljubav objavila na križu Isusovu. Pavao je tu ljubav prvo iskusio na sebi (usp. Gal 2,20). Od grešnika je postao vjernik, od progonitelja apostol. Dan za danom u novom životu doživljavao je da je spasenje dar i milost. Sve proizlazi iz Kristove smrti, a ne iz Pavlovih osobnih zasluga ili izvanrednih darova. Prihvaćanje milosti je tako za Pavla postalo jedini način razumijevanja križa.“

Na primjeru svetog Pavla, ali i biskupa Mahnića, mons. Saje otkrio je istinu i kršćanskog poziva: „Sveti Pavao odrekao se života i potpuno se predao službi istine. Stavio se potpuno u službu Križa u kojemu je naše spasenje. Pozvani smo i mi držati se ove istine: snagu pronalaziti u ljubavi, a mudrost u odricanju od samih sebe kako bismo primili Božju snagu i od nje živjeli. Pozvani smo oblikovati svoj život na temelju ove istinske mudrosti koju je živio i sluga Božji biskup Mahnić: Ne živjeti za sebe, nego živjeti u vjeri u onoga Boga za kojega možemo reći: On me ljubio i dao se za mene.“

Protumačio je to riječima: „Da bismo razumjeli svoj život na ovakav način, u novoj perspektivi, nužno je imati stav sabranosti i tišine. Unutarnje i vanjske tišine. Ovo nam se vrijeme došašća daje kao dar da želju za svetim životom stavimo u praksu. Tišina i mir mogu nam pomoći razbistriti misli i pročistiti ih. Kad se čovjek pomiri sam sa sobom, svijet gleda drugim očima. Šutnja je ključ osobne spoznaje i spoznaje Božjih poticaja u našim životima. Bog je prijatelj šutnje. Mnoge se stvari događaju nečujno, pa ih često i ne primjećujemo. Drveće, cvijeće i trava tiho rastu. Mir je neophodan za rađanje, rast i sazrijevanje.“

Na kraju misnog slavlja, na grobu Sluge Božjega mons. dr. Andrej Saje predvodio je molitvu za proglašenje biskupa Mahnića blaženim i svetim te za njegov zagovor.