Banja Luka, (IKA/TABB) – Koncelebriranim misnim slavljem u novosagrađenoj župnoj crkvi sv. Male Terezije u banjolučkoj župi Presnače u ponedjeljak 12. svibnja i zajedničkom molitvom na mjestu svjedočke smrti župnika i graditelja svetišta Filipa Lukende i redovnice Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog obilježena je 19. godišnjica nasilnog stradanja i župnika i redovnice i svetišta i župne kuće. Misno slavlje je predslavio biskup banjolučki Franjo Komarica. S njim je koncelebriralo osam svećenika uz asistenciju jednog đakona.
Uz malobrojne preostale župljane župe Presnače na misi je sudjelovalo četrdesetak redovnica Družbe sestara Milosrdnica iz više mjesta u BiH, Zagreba i Sinja u Hrvatskoj, te sestre Družbe Klanjateljice Krvi Kristove iz Banje Luke i više vjernika iz drugih banjolučkih župa.
Svima je dobrodošlicu izrazio župnik i čuvar svetišta mons. Ivica Božinović. Napomenuo je kako su mu mnogi prognani župljani javljali kako će – u nemogućnosti dolaska u svoj rodni kraj – biti u svojim domovima i sadašnjim župama ujedinjeni u molitvi sa svima koji su se okupili na misu u presnačkom svetištu.
U prigodnoj homiliji, nadovezujući se na misna čitanja biskup je najprije protumačio članak Vjerovanja “Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni”. Zatim je podsjetio na krvava stradanja tijekom povijesti starozavjetnog i novozavjetnog izabranog naroda zbog vjere u uskrsnuće i vječni život. Pojasnio je da su se takva stradanja dogodila “i u našoj neposrednoj sredini čemu smo mi svjedoci”.
Zatim je govorio o “dvoje nezaboravnih svjedoka vjernosti Kristu, njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi” – župniku Filipu i redovnici Ceciliji. Ustvrdio je kako su “i jedno i drugo i prije svoje mučeničke smrti na današnji dan, prije 19 godina pružali svjedočanstvo vjerodostojnog svećeničkog odn. redovničkog života i zauzetog pastoralnog djelovanja”. A “za vrijeme mnogostrukih i dugotrajnih represalija tijekom ratnih godina mogli su se oboje lako odvojiti od svojih župljana, ali to nisu htjeli učiniti.
Po uzoru na Krista, Dobrog Pastira oboje su ostali s drugim životno ugroženim Kristovim vjernicima” zalažući se neumorno za njihove duhovne i materijalne potrebe. Pomagali su i mnogim nekatolicima. Nisu podlegli valu mržnje niti osjećaju revanšizma, nego su „u praksi primjenjivali zakon evanđelja o praštanju i pomirenju i na to poticali i druge Kristove vjernike”.
Biskup je ustvrdio kako “s godinama uspomena na njihov svjedočki život i mučeničku smrt ne blijedi, nego se sve više intenzivira i profilira”. Pojasnio je kako je njihova vjernost Kristu do prolijevanja vlastite krvi “baština našeg hrvatskog Kristu vjernog naroda i znači ujedno odgovornost koja se u svakom vremenu mora nositi i za koju se mora živjeti i zalagati i samim životom”. Biskup je na kraju homilije pozvao na molitvu “istom Gospodinu da i nama pomogne služiti Kristu velikodušna i nepodijeljena srca, te da i mi mognemo podnijeti jednu drugu vrstu mučeništva – mučeništvo srca, osjećaja i volje”.
Nakon liturgijskog dijela svećenici i redovnice su se u prostoru svetišta još dugo družili u vedrom ozračju. U poslijepodnevnim satima pohodili su grobove ubijenog svećenika Filipa i redovnice Cecilije.
Do danas još nitko nije pozvan na odgovornost zbog ovog strašnog zločina nad katoličkim svećenikom i redovnicom u samom gradu Banjoj Luci, gdje nije bilo nikakvih oružanih sukoba zahvaljujući poglavito miroljubivosti banjolučkih katolika i njihovih svećenika.