Budi dio naše mreže
Izbornik

Obitelj je škola humanizma

Draga braćo i sestre (Mt 19,6” )

Papin govor na molitvenom bdijenju u Valenciji, 8. srpnja 2006.

Draga braćo i sestre,
Izuzetno sam radostan što sudjelujem u ovom molitvenom susretu, u kojem želimo slaviti božanski dar obitelji. Blizak sam molitvom svima onima koji su u ovom gradu nedavno ožalošćeni, te nadom u uskrsloga Krista koji daje hrabrost i svjetlo posebice u trenucima veće ljudske patnje.
Sjedinjeni istom vjerom u Krista, okupili smo se ovdje, s tolikih strana svijeta, kao zajednica koja zahvaljuje i daje radosno svjedočanstvo da je ljudsko biće stvoreno na sliku i sličnost Božju iz ljubavi, te se u sebi potpuno ostvaruje kad se iskreno daruje drugima. Obitelj je povlašteno okruženje u kojem osoba uči kako darivati i primati ljubav. S toga razloga Crkva neprestano pokazuje pastoralnu skrb na tom temeljnom području ljudske osobe. Tako ona u svome nauku kaže: „Bog je ljubav i tko je iz ljubavi stvorio čovjeka, pozvao ga je i da ljubi. Stvorivši muškarca i ženu, pozvao ih je u brak, u blisko zajedništvo života i ljubavi među njima, tako da više nisu dva, nego samo jedno tijelo (Mt 19,6)” (Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 337).
To je istina što je Crkva neumorno proglašava u svijetu. Moj dragi prethodnik Ivan Pavao II., govorio je da je „čovjek postao ‘slika i sličnost’ Božja, ne samo po svojoj ljudskosti, nego i po zajedništvu osoba što ga od početka čine muškarac i žena… Čovjek postaje slikom Boga, ne toliko u trenutku samoće, koliko u trenutku zajedništva” (Kateheza, 14. rujna 1979.). Stoga sam potvrdio sazivanje 5. svjetskog susreta obitelji u Španjolskoj, upravo u Valenciji, bogatoj vlastitim tradicijama i ponosnoj na kršćansku vjeru koja se živi i čuva u tolikim obiteljima.
Obitelj je prijelazna institucija između pojedinca i društva, i ništa je ne može u potpunosti zamijeniti. Ona sama temelji se ponajprije na dubokom međusobnom odnosu muža i žene, podržanom ljubavlju i međusobnim razumijevanjem. Stoga ona prima obilnu pomoć od Boga u sakramentu ženidbe koji podrazumijeva pravi poziv na svetost. Neka djeca dožive više trenutaka sklada i ljubavi svojih roditelja, nego onih nesklada i ravnodušnosti, jer ljubav između oca i majke nudi djeci veliku sigurnost te ih poučava ljepoti vjerne i trajne ljubavi.
Obitelj je neophodno dobro narodâ, neizbježan temelj društva i veliko blago supružnika kroz čitav njihov život. To je nezamjenjivo dobro za djecu koja moraju biti plod ljubavi, potpunog i velikodušnog darivanja roditelja. Naviještati potpunu istinu o obitelji, utemeljenoj na braku poput domaće Crkve i svetišta života, velika je odgovornost sviju.
Otac i majka izrekli su jedno drugome pred Bogom potpuni „da”, koji predstavlja osnovu sakramenta koji ih povezuje; na isti način, kako bi nutarnji obiteljski odnos bio potpun, potrebno je da kažu i „da” prihvaćanju svoje rođene ili posvojene djece koja imaju vlastitu osobnost i vlastiti karakter. Tako će ona nastaviti rasti u ozračju prihvaćanja i ljubavi, te je za nadati se da će, dostigavši dovoljnu zrelost, i ona poželjeti reći svoje „da” onima koji su im darovali život.
Izazovi suvremenog društva, obilježenog raštrkanošću osobito u urbanom okruženju, traže jamstvo da obitelji neće biti same. Mala obiteljska jezgra može naići na teške prepreke ako se osjeti izoliranom od ostatka svojih rođaka i prijatelja. Stoga je odgovornost crkvene zajednice da ponudi podršku, poticaj i duhovnu hranu koja će osnažiti obiteljsku vezu, posebice u kušnjama ili kritičnim trenucima. U tom smislu, vrlo je važna uloga župa, kao i raznih crkvenih udruga, koje su pozvane na suradnju kao strukture podrške i kao ruka pomoćnica Crkve u cilju rasta obitelji u vjeri.

Krist je objavio koji je najviši izvor života za sve, pa tako i za obitelj: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sa ja vas ljubio. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,12-13). Ljubav samoga Boga izlivena je na nas u krštenju. Stoga su obitelji pozvane da žive takvu kakvoću ljubavi, jer Gospodin je taj koji je jamac da je to moguće putem ljudske, osjećajne, proživljene i milosrdne ljubavi, poput one Kristove.
Zajedno s prenošenjem vjere i ljubavi Gospodinove, jedan od najvećih zadataka obitelji jest odgoj slobodnih i odgovornih osoba. Stoga roditelji moraju nastaviti s davanjem slobode svojoj djeci, one slobode čiji su privremeni jamci. Ako djeca vide da njihovi roditelji – i općenito odrasli koji ih okružuju – žive svoj život radosno i zanosno, pa i usprkos teškoćama, u njima će lakše rasti ona duboka radost življenja koja će im pomoći pri uspješnom nadilaženju mogućih prepreka i protivština što ih ljudski život donosi. Usto, kada se obitelj ne zatvori u sebe samu, djeca uče da je svaka osoba dostojna da bude ljubljena, te da postoji temeljno, opće bratstvo među svim ljudskim bićima.
Ovaj 5. svjetski susret poziva nas da razmišljamo o posebno važnoj temi koja podrazumijeva našu veliku odgovornost: „Prenošenje vjere u obitelji.” To vrlo dobro izriče Katekizam Katoličke Crkve: „Kao što majka uči djecu govoriti, a time i shvaćati i drugima prenositi, i nas Crkva, naša Majka, uči govoru vjere, da nas uvede u razumijevanje i život vjere” (br. 171).
Kao što je to naznačeno obredom krštenja, predavanjem upaljene svijeće, roditelji su pridruženi otajstvu novog života kao djeca Božja što se postaje putem krsne vode.
Prenijeti vjeru djeci, uz pomoć drugih osoba i ustanova kao što je obitelj, škola ili katoličke udruge, odgovornost je koju roditelji ne mogu zaboraviti, zanemariti ili sasvim prepustiti drugima. „Kršćanska obitelj prozvana je domaćom Crkvom, jer pokazuje i ostvaruje zajedničarsku i obiteljsku narav Crkve kao obitelji Božje. Svaki član, prema svojoj ulozi, vrši kršteničko svećeništvo, pridonoseći oblikovanju obitelji kao zajednici milosti i molitve, školi ljudskih i kršćanskih kreposti, mjestu prvog navještaja vjere djeci” (Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 350). I osim toga, „Roditelji, dionici na božanskom očinstvu, najodgovorniji su za odgoj djece i njihovi prvi navjestitelji vjere. Njihova je obveza ljubiti i poštovati djecu kao osobe i kao djecu Božju… Posebno je njihovo poslanje da ih odgajaju za kršćanski život” (isto, 460).
Govor vjere uči se uz domaće ognjište gdje ova vjera raste i jača se kroz molitvu i kršćanski način života. U čitanju iz Ponovljenog zakona čuli smo molitvu koja se trajno ponavlja u izabranom narodu, Šema Israel, molitvu što ju je Isus slušao i ponavljao u nazaretskom domu. On sâm ju je spomenuo za svoga javnog života, kako nas o tome izvješćuje Markovo evanđelje (Mk 12,29). To je vjera Crkve koja dolazi iz ljubavi Božje, po vašim obiteljima. Živjeti sveukupnost ove vjere, u čudesnoj novosti, veliki je dar. No, u trenucima u koji ma se čini kao da je Božje lice sakriveno, teško je vjerovati i to zahtijeva veliki napor.

Ovaj susret daje novu snagu za nastavak navještaja Evanđelja obitelji, potvrđivanje njezine vrijednosti i identiteta utemeljenog na braku otvorenom za velikodušni dar života, a gdje je praćena i djecom, u njezinu fizičkom i duhovnom rastu. Na taj se način odbacuje teški hedonizam koji banalizira ljudske odnose te ih lišava njihove istinske vrijednosti i ljepote. Promicanje vrijednosti braka ne sprečava punu radost što je muškarac i žena nalaze u svojoj međusobnoj ljubavi. Vjera i kršćanska etika, dakle, ne žele zagušiti ljubav, već je učiniti zdravijom, snažnijom i doista slobodnom. Stoga, ljudska ljubav mora biti očišćena i mora sazrijeti kako bi bila u potpunosti ljudska i početak istinske i trajne radosti (usp. Govor u Svetom Ivanu Lateranskom, 5. lipnja 2006.).
Pozivam stoga predstavnike vlasti i zakonodavce da razmisle o očitom dobru što ga domaća ognjišta u miru i skladu jamče čovjeku, obitelji, živčanom središtu društva, jamče domove koji žive u miru, u skladu, kao što podsjeća i Sveta Stolica u Pismu o pravima obitelji. Predmet je zakona cjelovito dobro čovjeka, odgovor njegovim potrebama i htijenjima. To je značajna pomoć društvu, koje se ono ne može lišiti, a za narode znači očuvanje i pročišćavanje. Usto, obitelj je škola humanizma, te omogućuje čovjeku da raste dok ne postane doista čovjek. U tom smislu, iskustvo da ih roditelji ljube, daje djeci svijest o njihovu dostojanstvu.
Začeto stvorenje mora biti odgajano u vjeri, ljubljeno i zaštićeno. Djeca, skupa s temeljnim pravom na rođenje i na odgoj u vjeri, imaju i pravo na dom koji će kao uzor imati onaj nazaretski, te pravo da budu očuvana od svih prijetnji i opasnosti.
Želim se sada obratiti bakama i djedovima, tako važnima u obiteljima. Oni mogu biti – a toliko puta i jesu – jamci ljubavi i nježnosti što je svako ljudsko biće ima potrebu davati i primati. Oni nude najmanjima uvid u vrijeme, oni su pamćenje i bogatstvo obitelji. Neka nikada i ni iz kojeg razloga ne budu isključeni iz obiteljskog okruženja. Oni su blago koje ne možemo oduzeti novim naraštajima, osobito kada svjedoče vjeru dok se približuju smrti.

Želim sada izreći dio molitve što ste je izmolili, te tako moliti za dobar ishod ovog Svjetskog susreta obitelji:
O, Bože, koji si nam u Svetoj Obitelji
ostavio savršeni uzor obiteljskog života
življenog u vjeri i poslušnosti tvojoj volji.
Pomozi nam da budemo primjer vjere i ljubavi prema tvojim zapovijedima.
Priteci nam upomoć u našem poslanju prenošenja vjere našoj djeci.
Otvori im srca kako bi raslo u njima
sjeme vjere što su ga primila u krštenju.
Ojačaj vjeru naših mladih,
kako bi rasli u poznavanju Isusa.
Umnoži ljubav i vjernost u svim brakovima,
osobito u onima koji prolaze kroz trenutke patnje i teškoća.
(…)
Sjedinjeni s Josipom i Marijom,
molimo te po Isusu Kristu, tvome Sinu, našem Gospodinu.
Amen.