Predraga braćo i sestre!
1. U radosnom božićnom ozračju danas slavimo svetkovinu svete Obitelji. Ona ove godine dolazi 31. prosinca, na posljednji dan ove godine. Nije li nešto providnosno u tome da Dvijetisućita, godina koja zapečaćuje stoljeće, završava u znaku obitelji? Naš se pogled okreće od jaslica na skromni nazaretski dom. Isus je, postavši našim bratom, htio proživjeti iskustvo obitelji. Tako se je uključio u prvu i osnovnu stanicu društvenoga okupljanja, dajući tako priznanje trajnoj vrijednosti najopćenitijoj ljudskoj ustanovi. Za nas vjernike obitelj, odsjaj trojstvenoga zajedništva, ima za uzor onu nazaretsku u kojoj se događalo ljudsko življenje Otkupitelja i njegovih roditelja. Mislimo na poteškoće s kojima su se Marija i Josip morali sučeliti u povodu Isusova rođenja; zatim na bijeg u Egipat radi izbjegavanja Herodovu progonstvu. Nazaret je također postao znakom one “redovitosti” životne svakodnevnice koja označuje svako obiteljsko življenje.
2. Gledajući danas tu svetu kuću, misao se proteže na tolike obitelji koje se u ovo naše doba nalaze u teškim prilikama. Neke su označene krajnjim siromaštvom, neke su pak prisiljene u tuđini tražiti ono što im u domovini nedostaje, neke također same u sebi susreću teške probleme zbog brzih uljudbenih i društvenih promjena koje ih ponekad razaraju. A što reći za tolike napadaje na samu ustanovu obitelji? Sve to pokazuje kako je žurno potrebno ponovno otkriti vrijednost obitelji i pomoći joj da na svaki način bude, kako je to Bog htio, životni okoliš gdje je svako dijete što dolazi na svijet od začeća prihvaćeno s nježnošću i zahvalnošću; mjesto gdje se udiše vedro ozračje koje u svakom svom članu potiče skladni razvitak čovječnosti i duhovnosti.
Neka bi sveta Obitelj, koju danas častimo, postigla taj dar za svaku obiteljsku jezgru, pomogla joj da bude mala “domaća Crkva”, škola ljudskih i vjerskih kreposti.
3. Danas, 31. prosinca, završava se i posebna godina našega života i povijesti. Godina je ta zacijelo jedinstvena, jer je godina Velikoga jubileja, u kojoj smo u tolikim muškarcima i ženama gajili znakove dobre volje, kao istinsku želju pomirenja s Bogom i s braćom.
Dok se ova godina završava, zazovimo oproštenje Gospodnje za pomanjkanja koja su označila naše osobno i zajedničarsko življenje. Samo tako zahvalnost za mnogostruka primljena dobročinstva može biti istinska i iskrena. Zaista su toliki razlozi zbog kojih osjećamo dužnost na kraju ove dvijetisućite godine zahvaliti Gospodinu. Činimo to po Mariji, s molitvom Anđelova pozdravljenja.