Govor o samoći, usamljenosti i samovanju prof. dr. Pavelić okarakterizirao je kao tešku temu, ali je istaknuo i kako je dobro razmišljati, a napose govoriti o teškim temama jer nas one jačaju. „Sigurno je da svi imamo iskustvo samoće, i to vrlo rano – već u prvoj godini života. Budući da je to iskustvo vrlo teško, majka je uz nas i dan i noć. Čak i kada dijete spava, majka nastoji biti uz njega, diše uz njega, a dijete osjeća njezinu toplinu i to je nužno jer ne umije biti samo. Ako je malo duže samo misli da je ostavljeno, napušteno, čak nevoljeno – što je najstrašnije. Ta stara uspomena, prasamoća, određuje kapacitet naše samoće i sva naša samovanja koja su neizbježna u životu, kao što su neizbježne separacije, smrti“, pojasnio je predavač, naglašavajući kako se svatko na svoj način odnosi prema samoći i nosi sa samoćom te koristi različite mehanizme izbavljenja – kreativnost, pisanje, prijateljevanje…

Citirajući Seneku – da je samoća privilegij pametnih ljudi, za pobožne ona je kao pribježište, a za glupe pogibelj, prof. dr. Pavelić istaknuo je kako samoća može biti i izbor, privilegij i pravo, ali i bijeg… Osvrnuo se na samovanje nakon smrti bračnoga druga – što je zapravo i bio prvotni naglasak teme predavanja. „Kad je brak dobar, kada je veza dobra – žalovanje je kraće, bolje, efikasnije. Zašto? Mi osobu s kojom živimo, a čini nam se kao dobar partner, pounutrimo, ona uđe u nas, pa i kada ode na onaj svijet, kada otputuje i ostavi nas, imamo i čist odnos i čistu savjest. No, kada je odnos bio konfliktan, pun nekakvih sumnji, možda i podvala, dvostrukih osjećaja, onda nastaje dugo tugovanje, a često se takve osobe jave da im se pruži pomoć. Tada je potrebno napraviti reviziju toga odnosa, umiriti lošu savjest koja se jako aktivira. Ali, nema ništa gore od krivnje, ona nas ubija i kod nekih ljudi ona je okidač za psihosomatsku bolest, što uključuje i malignu bolest. Često se dogodi da je „Ubrzo i ona otišla za njim“, „Ubrzo je i on otišao za njom…“ jer su se „toliko voljeli da su otišli jedno za drugim“. To je komplicirano tugovanje. Ne mora se umrijeti za voljenom osobom. Može se i živjeti od toga, može se taj odnos i koristiti, o njemu se može razgovarati, pisati, razmišljati… Naravno, to ne mogu svi, nemaju svi taj kapacitet“, naglasio je predavač potičući sudionike tribine da se uključe i međusobno obogate svojim iskustvima.

Samovanje je ocrtao i kao dobro razdoblje za pronalaženje nekog novog prijateljskog ili bračnog odnosa jer – ako nema vremena za samovanje ne može se ni naći nova osoba, te je naglasio kako nakon nekog vremena – samovanje daje dopuštenje da se ponovno krene u život. Tribina je zaključena simboličnom nagradnom igrom tijekom koje je dvoje sudionika darovano knjigom prof. dr. Dragana Pavelića „O samoći, samovanju i usamljenosti“.
Najavljen je i slijedeći obiteljski četvrtak – 27. veljače na temu „Kako uspješno komunicirati i živjeti u braku kad nema biološkog potomstva?“ o čemu će govoriti Monika Ećimović, učiteljica engleskog jezika i razredne nastave, psihologinja, psihoterapeutkinja.