Vatikan, 10. 4. 2002. (IKA) – “Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Načela i smjernice” predstavljen je 9. travnja u Tiskovnome uredu u Vatikanu. O njemu su okupljenim novinarima govorili pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, kardinal Jorge Arturo Medina Estevez, tajnik toga kurijalnog ureda, nadbiskup Francesco Pio Tamburino i dotajnik mons. Mario Marini. Taj bi dokument trebao postati pomoć u pastoralnom radu i duhovnom životu vjernika. U skladu s naukom Drugoga vatikanskog koncila, dokument je jasna riječ i smjernica o odnosu pučke pobožnosti i liturgije. On teži odražavanju koncilske obnove i na tradicionalne oblike pučke pobožnosti. Direktorij se bavi pučkom pobožnošću i njezinom vezom s crkvenim liturgijskim slavljima. Tajnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu nadbiskup Tamburino, izjavio je u razgovoru s novinarom Radio Vatikana kako je u posljednjih četrdeset godina pučka pobožnost postala vrlo raznolika i bogata premda su napušteni neki načini izražavanja vjere, baštinjeni iz prošlosti. Postoje i različita mišljenja o toj pobožnosti, o njezinom prakticiranju. No prije svega pučku pobožnost mora prožeti Evanđelje i životno obraćenje. Stoga su biskupi i vjernici željeli imati dokument koji će im iznijeti načela i praktične smjernice, kazao je nadbiskup. “Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji” ima dva dijela. U prvom su razrađeni povijesno iskustvo i sadašnji problemi, nauk crkvenog učiteljstva o toj temi, teološka načela te odnos liturgije i pučke pobožnosti. Drugi je dio usredotočen na prijedloge za rad, osvrće se na liturgijsku godinu, na štovanje Gospe, na pobožnost anđelima, svecima i blaženicima, na molitve za pokojne i hodočašća u svetišta. Direktorij se nadalje osvrće i na tekstove molitava i pjesama, na glazbu i slike te na sve što se uopće odnosi na pučku pobožnost. Nadbiskup Tamburino je nadalje rekao kako je svrha dokumenta potaknuti razumijevanje kršćanskog bogoštovlja razlikujući liturgijska slavlja i ostale molitvene oblike. Direktoriju je svrha usmjeriti, te izbjeći zloporabe i zastranjenja. Stoga on iznosi kratku povijest svake pojedine pobožnosti. Donosi sve čime se one izražavaju i navodi teološke razloge, koji su im temelj, kao i praktične prijedloge kad se radi o vremenu, mjestu i načinu izražavanja i drugim sastavnicama stvaranja sklada između liturgijskih slavlja i pučkih pobožnosti. Nadbiskup Tamburino istaknuo je kako je u Direktoriju istaknuto prvenstvo liturgije, razlika između liturgije i pučke pobožnosti, koja mora imati obilježja kršćanske vjere. Pod nazivom pučka pobožnost podrazumijevaju se različite sastavnice, koje su obilježili vrijeme i kultura u kojima su nastale. Ovaj Direktorij ne izjednačuje sve te sastavnice nego želi pomoći shvatiti značenje i domet ove kulturalne cjeline ističući ono što je stvarno čini kršćanskom i crkvenom. Spontanost i stvaralaštvo, te genijalnost neke kulture i karizme ne mogu se pri tom posve izjednačiti sa subjektivnošću i individualizmom. Stoga Direktorij podsjeća kako su za sva izražavanja pučke pobožnosti odgovorni mjesni biskupi. Zdravo je naime crkveno načelo – ‘ne raditi samo na svoju ruku’. To vrijedi i za pučku pobožnost. Direktorij ni na koji način ne želi ugušiti spontanost koja mora ostati vrijednost i na ovom području. No valja je braniti od samovolje. Na kraju je nadbiskup Tamburino rekao kako je Direktorij namijenjen latinskoj crkvi i svim vjernicima rimskoga obreda, na prvom mjestu biskupima koji vode biskupijska slavlja, zatim njihovim suradnicima: vikarima, svećenicima, đakonima i voditeljima svetišta. Dokument je upućen i vrhovnim redovničkim poglavarima, jer su se mnoge pučke pobožnosti razvile iz njihove karizmatske predaje. Sada je na biskupima da ga primijene savjetujući se sa svojim suradnicima i odrede praktične smjernice, vodeći računa o krajevnim predajama i izričajima pučke pobožnosti. (j04214rv/sv)