Zagreb, (IKA) – Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” objavio je među svojim stručnim leksikonima Opći religijski leksikon. Na leksikonu je radilo nekoliko hrvatskih stručnjaka deset godina pod vodstvom dr. Adalberta Rebića kao glavnoga urednika i Josipa Bilića, njegova pomoćnika; leksikon je stoga djelo naših domaćih stručnih snaga. U tom je smislu on pionirski pothvat od golemog značenja za hrvatsku religiološku kulturu.
Opći religijski leksikon (kr. ORL) u nešto više od 11 000 natuknica, na 1.062 stranice, stručno, objektivno, sustavno i sveobuhvatno izlaže sve religije, s podacima o svim važnim oblicima religioznosti i duhovnosti, s opisima obreda, vjerskih kanona te ćudorednih čina i sa životopisima glavnih i središnjih osoba različitih religija, konfesija i sljedbi. Prikazane su arhaične, animističke, politeističke, monoteističke i panteističke religije, religije koje su ispovijedali drevni narodi mezopotamskoga, egipatskoga, grčko-rimskoga kulturnog kruga, istočnjačke religije (brahmanizam, hinduizam, konfucionizam, šintoizam), mezoameričke religije, afričke religije, te, dakako, monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. Religije su prikazane fenomenološki, u leksikografskom obliku. Izbjegavalo se davati vrjednosne, ideološke i konfesionalne sudove o pojedinim religijama, konfesijama i sljedbama. U tom je pogledu ovaj ORL nešto jedinstveno na našem tlu, u hrvatskoj religiologiji i kulturi, pa i inače u svijetu.
Uz leksikonski prikaz religija i njihovih ogranaka i ustanova, ORL sadržava i religiološki segment (znanost o religiji i njezine discipline) te temeljne općereligijske pojmove (religija, vjera, konfesija, sveto, profano, obred, žrtva, post, hodočašće, molitva, mistika, duhovnost i dr.). Religijska i religiološka građa obrađena je u četiri tipa natuknica: sintetički članak, sinoptički članak, biografija i religijski naziv.
U sintetičkim člancima odnosno natuknicama obrađene su pojedine religije, njihovi ogranci i ustanove. Religije su obrađene po ustaljenom obrascu i strukturi: nastanak i vrela, nauk, božanstva/Bog, etika, moral, pravo, kult (bogoštovlje), filozofja, teologija, mistika, zajednica, rasprostranjenost. Po tom su obrascu obrađene sve religije, bez obzira radi li se o poznatim svjetskim religijama ili već (možda) ugaslim religijama kao što je mezoamerička religija, parsizam, mazdaizam (odnosno zoroastrizam)… Ti su članci odnosno natuknice redovito najduži i do sedam stupaca, odnosno oko deset kartica).
U sinoptičkim natuknicama obrađeni su općereligijski pojmovi, kao što su eshatologija, grijeh, mistika, moral, mit, nebo, religija, spasenje, zagrobni život i dr. I tu je primijenjena ujednačena struktura: općereligijski pojam (npr. zagrobni život) prikazujemo povijesnim redoslijedom, to jest kako su vjeru u zagrobni život ispovijedali narodi u predtpovijesno doba, u arhaičnim religijama (crna Afrika, Australija, Oceanija, Indijanci…), u mezoameričkim religijama, u staroegipatskoj religiji, u mezopotamskim religijama, u indoeuropskim religijama pretkršćanskog razdoblja (slavenske religije, germanske religije, keltska religja…), u grčko-rimskoj religiji, u mazdaizmu, u starih Izraelaca (Stari zavjet), u kršćanstvu (Novi zavjet), u hinduizmu, u budizmu, u kineskim religijama, u šintoizmu. Tako je zapravo općereligijski pojam obrađen u sinopsi svih povijesnih religija koje možemo pratiti od pretpovijesti pa do velikih monoteističkih religija. Takvim je natuknicama posvećeno oko pet stupaca (oko osam kartica).
U biografskim člancima prikazani su utemeljitelji religija (npr. Mojsije, Isus, Muhamed, Buddha) i religijski reformatori (M. Luther, J. Kalvin, Zarathuštra i dr.), teolozi koji su imali značajniji utjecaj u religiji kojoj su pripadali (Augustin, Toma Akvinski, grčki i latinski kršćanski pisci prvog tisućljeća), religijski i religiozni filozofi (Aristotel, Majmonid, Averoes, Pascal, Hegel), duhovni učitelji, mistici, svetci, ali i religiolozi, umjetnici i književnici kroz čije su se djelo snažnije očitovale značajke onoga što je sveto, sakralno. Taj je dio sveobuhvatan u odnosu na veće i utjecajnije religije u povijesti i danas. U tom smo dijelu morali biti restriktivniji prema drugim kulturama i narodima a dali smo veći naglasak na osobe koje su u većoj mjeri djelovale unutar katolicizma, pravoslavlja, židovstva i islama, onih religija koje su rasprostranjenije na našim prostorima ili imaju veći utjecaj na stanovništvo hrvatskog (i srpskog) govornog područja.
U općim natuknicama dano je religijsko znanstveno nazivlje, s etimonima i korelatima te sa semantičkim proširkom. Glede grčkih etimona koristili smo grčka slova, a etimone ostalih jezika transliterirali smo hrvatskim slovima držeći se pritom opće prihvaćene transliteracije prilagođene za hrvatsko čitateljstvo, odnosno kako je to praksa u Leksikografskom zavodu Mirolav Krleža. U hebrejskim etimonima pritekli smo hrvatskim slovima (j za jod, v za vau, š za šin, c za cade, jer se u tim slovnim znakovima hrvatski i hebrejski jezik podudaraju što nije slučaj s engleskim, njemačkim ili nekim drugim svjetskim jezicima) tako da svatko tko nešto zna hebrejski može hebrejski etimon iz hrvatskih slova vratiti u hebrejska slova i dodatno tražiti značenje u hebrejskom rječniku. Obradbom religijskih etimona ovaj leksikon dobiva posebnu važnost u studiju religijske kulture.
U odnosu na katolicizam kojemu pripada najveći dio hrvatskog naroda prikazali smo i njegovu upravnu strukutru od Svete Stolice (kongregacije, tajništva…) do pojedinih biskupija na hrvatskom području i na području gdje žive Hrvati kao povijesni narod (Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Crna Gora). Popisane su sve biskupije s njezinim granicama, povijesnim i aktualnim, i njihovu povijest. Opisani su i sada živući ordinariji pojedinih (nad)biskupija (mjesni nadbiskupi i biskupi). Od susjednih zemalja gdje žive Hrvati prikazani su samo značajniji crkveni dostojanstvenici.
ORL donosi i religijsko strukovno nazivlje, što je doprinos standardizaciji hrvatskog jezika. Dvojni ili trojni nazivi ili terminološke sintagme upućuju se na pravilniji i uobičajenini oblik u hrvatskome religijskom nazvilju, po načelima jezične i pravopisne norme hrvatskog standarnog jezika. Iznimke su od toga učinjene tek u manje poznatim i još neprilagođenim nazivima istočne religijske i mezoameričke terminologije. Već uobičajeni nazivci doneseni su u prilagođenu obliku (budizam, budist, budistički, hinduizam, hinduist, hinduistički), a većina novih nazivaka, manje poznatih, u natuknici su doneseni u latiničkoj međunarodnoj transliteraciji (yoga, ahimsā, purāņa, sutrā, dharma, smŗti, śruti) što je, dakako, prvi stupanj obradbe na putu konačne prilagodbe.
ORL je bogato opremljen ilustracija: slikama, portretima, skicama, crtežima (križ, kaže, bazilika…), kartamam rasprostranjenosti pojedinih religija (u hrvatskom katolicizmu geografskim kartama granica pojedinih nadbiskupija i biskupija). Ovomu je dijelu likovna urednica bila Katarina Turkalj. Sve to uljepšava za umjetničke slike i crteže prilagođeni papir, tako te leksikon djeluje kao primjerno djelo te vrste u našoj izdavačakoj djelatnosti.
Prva etapa izrade leksikona trajala je pet godina; to je bila suradnja s vanjskim suradnicima, njihovi pisani doprinosi i savjeti, stvaranje abecedarija. U drugoj etapi radili smo daljnjih četiri godine u Leksiskografskom zavodu sa stručnim leksikografima, urednicima (Stjepan Bagarić, Marko Kovačević, Gjurđica Krizman-Zorić, Jagoda Splivalo) koji su služeći se radom vanjskih suradnika i djelima svjetske religiologije leksikografski, po utvrđenim kriterijima i strukuri, klesali, tesali, dotjerivali pojedine natuknice i stvarali nove. Tajnica uredništva bila je Nives Šoša-Vukojević. U toj drugoj fazi je broj od 3 500 natuknica narastao na 11 460.