Na šest stotina stranica povjesničar Akmadža donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Podijeljena u dva dijela, knjiga sadrži ukupno šesnaest poglavlja. Prvi dio knjige naslovljen je „Kuharić i partija”. Kroz 11 poglavlja isprepliću se različite teme. Iz vremena njegove župničke službe (1945.-1964.) saznajemo o opasnim svećeničkim danima, udarima UDB-e, snazi Stepinčeve blizine, ali i reakciji na svećenička udruženja. U poglavlju o Kuhariću kao zagrebačkom pomoćnom biskupu (1964.-1970.) čitamo o UDB-inim provjerama novoga biskupa te o vlastima koje su Kuharića smatrale sve većom prijetnjom režimu. Unatoč otporima postao je zagrebački nadbiskup 1970. godine, pratio obnovu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice, proživio nemire u Crkvi zbog Glasa Koncila. Upoznajemo i kako je djelovao u razdoblju Hrvatskog proljeća i njegovih posljedica (1971.-1973.), a posebno poglavlje posvećeno je udaru vlasti na Kuharića i „Glas Koncila” (1973.-1975.). Kardinal Kuharić bio je ustrajan u borbi za vjerske slobode i ljudska prava, nisu ga mimoišla niti nezadovoljstva u Crkvi i društvu. Bio je svjedokom početka pontifikata pape Ivana Pavla II. i buđenja Crkve na Istoku (1978.-1980.), uvršten je u Kardinalski zbor, ali i dalje je rješavao polemike unutar Crkve u Zagrebu, kao i one o kardinalu Stepincu. Bio je svjedokom i političkih igara oko dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku još 80-ih godina. Uslijedilo je jačanje velikosrpskog nacionalizma (1985.-1986.) i uključenje Crkve u pokušaje smirivanja napetosti. U knjizi kroz posebno poglavlje pratimo prekretnicu koja se događala u razdoblju od 1986. do 1989. ususret padu komunizma.

Drugi dio knjige naslova je „Kuharić i Tuđman”. U njemu saznajemo kako su pojedini oporbenjaci željeli uključiti Crkvu u ostvarivanje svojih političkih ciljeva i što znači Kardinalova izjava „Ne bojim se Tuđmanove pobjede”. Od 1990. do 1992. pratimo Kuharićevo sudjelovanje u borbi za samostalnost i međunarodno priznanje RH. Knjiga donosi i kontekst nastanka jedne od najpoznatijih propovijedi kardinala Kuharića, one protiv rata, zločina i osvete koju je izgovorio u Petrinji početkom kolovoza 1991. godine. Čitatelj može pratiti i Kuharićevo iščekivanje mira i slobode (1992.-1994.), a iz toga razdoblja primjetni su i njegovi stavovi o Bosni i Hercegovini, te se ne skriva njegovo nezadovoljstvo hrvatskom politikom u toj zemlji. Unatoč tome, nastavio je tražiti mir u BiH. Pretposljednje poglavlje obuhvaća vrijeme oslobađanja Hrvatske (1994.-1996.) u koje se ubraja i prvi pohod Svetog Oca Hrvatskoj, kao i operacije „Bljesak”, „Oluja”, ali i Daytonski i Erdutski sporazum. Na kraju knjige je poglavlje o Kuharićevom vremenu u miru, kada se dogodila i beatifikacija Alojzija Stepinca, te vrijeme do smrti 2002. godine.

Autor Akmadža put stvaranja knjige predstavlja u uvodnoj napomeni: „Kada sam 2013. godine na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu predstavljao svoju knjigu ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj’, izjavio sam kako je moj najvažniji cilj u nastavku znanstvene karijere objaviti knjigu o zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franji Kuhariću. I evo, nakon sedam godina moja su istraživanja urodila plodom”. No, s prikupljanjem građe počeo je još prije 13 godina kada je radio knjigu o kardinalu Franji Šeperu. Istraživački posao mogao je obogatiti i zahvaljujući tome što su nedavno postali dostupni arhivski fondovi komunističkih tajnih službi. No, kako autor kaže, „konačni vrhunac istraživanja i poticaj za privođenje ovoga istraživanja kraju bila je mogućnost uvida u cjeloviti Kuharićev osobni dnevnik, koji se nalazi u njegovoj ostavštini u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu”.

Na pitanje zašto je bilo važno napisati ovu knjigu, u uvodnoj napomeni autor odgovara: „Nakon višegodišnjega istraživanja crkveno-državnih odnosa u Hrvatskoj i Jugoslaviji u vrijeme komunizma i objavljenih trinaest knjiga i više desetaka radova s tom temom, bilo mi je važno zaokružiti tu temu. Ona se neprestano povezivala s nekim istaknutim osobama iz toga razdoblja, a posebice pojedinim biskupima. Iako su svi hrvatski biskupi imali bitnu ulogu u toj priči, ipak se najveći njezin dio vezao za zagrebačke nadbiskupe, koji su bili odreda predsjednici Biskupske konferencije Jugoslavije, ali i kardinali Rimske crkve”. U zaključku Akmadža ističe: „Kardinal Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine. Iako je njegov životni put bio popraćen velikim nedaćama zbog djelovanja komunističkog režima i ratnih stradanja u Domovinskom ratu, ipak je unatoč svemu ostvario nekoliko svojih najvećih snova. Srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim”.