Objede dr. Mirjane Krizmanić na račun Katoličke crkve
Zagrebačka socijalna psihologinja u novome broju "Zareza", među ostalim, tvrdi kako u komunizmu nije bilo progona Crkve, kako Crkva na "rafiniran način potiče mržnju prema različitima" te kako je Crkva "zloćudnija" od partije
U novome broju dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja “Zarez” od 12. siječnja, prenesen je članak Radija Slobodne Evrope novinara Omera Karabega naslovljen “Crkva gora od Partije?”, a u kojemu on o klerikalizmu u Hrvatskoj i Srbiji razgovara sa socijalnom psihologinjom Mirjanom Krizmanić iz Zagreba i psihologinjom Ružicom Rosandić iz Beograda. Prenosimo najvažnije naglaske iz izjava dr. Krizmanić, koje se odnose na Crkvu u Hrvatskoj, u kojima je ona iznijela niz objeda na račun Katoličke crkve u našoj domovini.
Odgovarajući na pitanje zašto je Crkva jedna od najpopularnijih institucija, zagrebačka socijalna psihologinja ustvrdila je kako je Crkva u vrijeme socijalizma bila “malo prigušena”, no prema njezinu mišljenju, “nije bila progonjena, ali se nije mogla plesti u sve”. Iznoseći tvrdnje o zbližavanju Crkve i države ona je, među ostalim rekla: “Oni su dobili sve što su zatražili: povrat imovine, uvođenje vjeronauka u škole i tako dalje i na taj način se odjednom pojavili kao druga sila u državi, odmah nakon same vlasti”. To je popratila i tvrdnjom: “Kod nas je vlast, i tuđmanovska i hadezeovska, koristila crkvu u još jednom svojstvu – ona je njihov najbolji lobist na izborima. Župnici kod nas u crkvama na nedjeljnoj misi govore narodu za koga treba glasati. Oni kažu, na primjer: #!Zna se za koga ćemo na ovim izborima glasati#!, a znamo da je #!zna se#! slogan Hrvatske demokratske zajednice”.
Odgovarajući na novinarsko pitanje imaju li vjerske zajednice “onaj položaj kakav je nekada imala Komunistička partija”, dr. Krizmanić je rekla kako one imaju “zloćudniji položaj”. “Naime, partija je tražila od naroda da ju sluša, da ju slijedi, ali je bilo nekih pravila, nije se miješala u ono što ne zna. Međutim, crkva se miješa u stvari o kojima ništa ne zna. Ona, na primjer, govori protiv seksualnog odgoja, protiv kondoma, kaže kako nije točno da se od AIDS-a može zaštiti kondomom. Kod nas se spolni odgoj predaje u okviru vjeronauka, što je, ja mislim, presedan svjetskih razmjera. Crkva uči, to se govori na satovima vjeronauka u osnovnim školama i gimnazijama, da je homoseksualnost grijeh i da se može liječiti, što nije točno. Uči da je to protuprirodno, što nije točno. Dakle, plete se u sve. Njezino poslanje bi trebalo biti, po mom najdubljem uvjerenju, da širi toleranciju, a nema ni riječi o toleranciji, da osuđuje pljačku, a nema ni riječi o osudi pljačke koje je bilo u našoj pretvorbi”, tvrdi znanstvenica.
Na novinarov upit o tobožnjoj ograničenosti ateističkoga djelovanja dr. Krizmanić je rekla kako se ne može reći da su ateisti proganjani te da imaju ograničene mogućnosti, “ali, ako se ovako nastavi, imat će”. Dodaje kako se u Zagrebu osniva udruga koja će se zvati #!Protagora#!, i “koja će se boriti za zaštitu prava ateista, jer počinje određena diskriminacija” pa zaključuje kako “svugdje odjedanput morate reći – on je dobar katolik”. Na upit savjetuju li se u Hrvatskoj političari s, kako se novinari izražavaju, #!Kaptolom#!, zagrebačka socijalna psihologinja kaže da se to sada toliko ne vidi, no ipak misli da se savjetuju. “Recimo, Biskupska konferencija, koja se jako često održava, daje preporuke o svemu, a vlast onda Biskupsku konferenciju vrlo često citira kao nekakvog vrhunskog arbitra”. Ona, nadalje, smatra da u Hrvatskoj sada ima manje religioznoga kiča, što se osobito očituje u smanjenom broju krunica na automobilima, no ima ga na televiziji, a izuzetak od kiča bila je, prema njenom mišljenju, crtana serija “Zlikavci”, što je s televizije maknuto jer je reagirala Crkva.
Na upit je li Crkva iznad zakona dr. Krizmanić tvrdi kako su neki koji su napastovali djecu samo preseljeni u drugu župu “valjda da promijeni djecu, da se #!osvježi’ novom djecom”. Kao argument takvoga crkvenoga vanzakonskoga djelovanja ona iznosi: “Vjerojatno znate da smo imali u Caritasovom domu veliki pedofilski skandal, užasan, gdje su seksualno zlostavljana retardirana i teško hendikepirana djeca. I ništa se nije dogodilo. Nema nikakvih presuda”.
Na upit pak o tome misli li da Crkva pridonosi toleranciji i pomirenju zagrebačka socijalna psihologinja kaže: “Mislim da ne doprinosi. Dapače. Ne sjećam se, a ja čitam mnogo novina i gledam i slušam puno vijesti, da je netko od svećenika ikada rekao ijednu riječ u smjeru poticanja tolerancije. A čujem podmukle, dvosmislene izjave protiv suživota. Mislim da crkva – grubo je reći, ali je to istina – na jedan rafiniran način potiče mržnju prema različitima, a pogotovo nakon rata”. Čak štoviše, spremajući se za predavanje u Osijeku, na Internetu je pretražila tekstove i pronašla “da su ljudi koji su skloni tradicionalnim vrijednostima, a to je jedino što crkva propagira, manje tolerantni, jer oni ne prihvaćaju ni promjenu, ni drugačijega, ni različitosti”. Prema njenim tvrdnjama “crkva ne uči da su svi ljudi braća, kao što bi trebala, već obrnuto”. Ona, doduše ne ide u crkvu, pa ne zna kakve su propovijedi, ali je to činila nekad davno, još za vrijeme bivše Jugoslavije, kada je sa svojom gazdaricom išla na misu negdje na moru i kada je “uvijek slušala istu priču – možeš vjerovati samo tome tko tu s tobom živi”.
Na upit pak o tome kako se Crkva odnosi prema ratnim zločinima, dr. Krizmanić tvrdi: “Kod nas se plakati s Gotovininim likom nalaze na crkvenim zidovima. To je strašno da se lik nekoga za kim je raspisana međunarodna potjernica lijepi po crkvenim zidovima, a vlast onda kaže – ne možemo mi to skidati, to je na zidu crkve. Nikada se Katolička crkva nije izjasnila o tome. Nikada, recimo, nisu osudili ubojstva staraca po selima kojih je sasvim sigurno bilo i svi znamo da ih je bilo. Znam da franjevci imaju svoje svećenike koji redovito idu u Hag i koji tamo brinu o svima koji su u zatvoru Haškog suda. Znam i da ih je crkva pratila kad su tamo odlazili. Dakle, jako se za njih brine. Što meni ne bi smetalo kad bi se brinula i za silne siromašne ljude koji ovdje žive. Dakle, brine se za potencijalne zločince, međutim ne vidim nikakav rad na humanosti”. Komentirajući pak navodnu sljubljenost Crkve i države naša socijalna psihologinja rekla je kako su one u ovome času “sasvim sljubljene”. “Kao što znate, Hrvatska čak ima, opet zahvaljujući Tuđmanu, ugovore sa Vatikanom koje nema nijedna druga država. Mi dajemo plaće svećenicima. Mi smo uvijek u svemu naj naj, pa smo tako i katoličkiji od drugih katoličkih država”, što je, prema njenom mišljenju, “odraz nekvalitetne vlasti”.
Ipak, dr. Krizmanić ne smatra da je hrvatsko društvo klerikalno pa tvrdi kako sveučilišni krugovi nisu klerikalni, no “narod je jako klerikalan, s tim da postoji jedno malo svjetlo na kraju tunela – više nije tako šik ići nedjeljom u crkvu”. Prema njenom mišljenju klerikalizam je bio izraženiji devedesetih, jer je narod hrlio svake nedjelje na misu, dok sada na misu idu samo oni koji su išli i prije. Na kraju pak zaključuje “klerikalizam postoji u čvrstoj, strašnoj vezi između države i crkve”. (ika-aš)