Split, (IKA) – U povodu 50. obljetnice smrti splitskoga i makarskog biskupa dr. Kvirina Klementa Bonefačića (1923-1954), koji je biskupsku službu obnašao u teškim i nemirnim vremenima, Splitsko-makarska nadbiskupija priredila je zajedničku komemoraciju.
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodio je 28. siječnja u splitskoj katedrali Sv. Dujma misu zadušnicu za biskupa Bonefačića, u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Ivanom Ćubelićem, pastoralnim vikarom mons. Dragom Šimundžom i ostalim svećenicima. Osvrnuvši se na evanđelje i Isusov govor da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju, nadbiskup Barišić upitao je: koliko smo mi Isusa udomili u svojoj sredini? Nastojeći ukazati na to što sam odgovor zahtijeva, nadbiskup je govorio kroz primjer osobe, života i djela biskupa Bonefačića. Rođen je u Baškoj 1870. Školu je pohađao u Kukuljanovu, Senju, Rijeci, Gorici, a specijalizirao i poslijediplomski studij iz teologije završio u Beču. Za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1894., a po povratku iz Beča obnašao je brojne važne službe u biskupijskom središtu. Krčki biskup Anton Mahnić dodijelio mu je tešku i odgovornu službu u najvećoj i tada najproblematičnijoj župi Krčke biskupije – Mali Lošinj. To je mjesto do početka 19. stoljeća bilo čisto hrvatsko, a župa glagoljaška, ali je potom postala u većini talijanskom, pa su malološinjski općinski dužnosnici svim sredstvima htjeli spriječiti izbor, a potom i rad biskupa Hrvata. Premda je Bonefačić pridobio simpatije mještana, antihrvatska struja bila je jača. Nisu ga uspjeli prisiliti da se odrekne službe, ali su mu spriječili povratak u župu. U rodnoj Baškoj mijenjao je župnika, kojega su iste okupacijske vlasti odvele u zatočeništvo, sve do “Krvavoga Božića” 1920., kad su talijanski arditi ubili nekoliko župljana, pa je prebačen u nedaleki Senj. Bonefačić je u Baškoj unatoč njihovoj zabrani počeo na staroslavenskomu služiti župnu misu, istaknuo je nadbiskup Barišić.
Splitskim i makarskim biskupom imenovan je 1923. Biskupski mu je red podijelio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer u zagrebačkoj katedrali, a novu je službu preuzeo svečanim ustoličenjem u splitskoj katedrali Sv. Duje na blagdan Sv. Jeronima 30. rujna iste godine i 7. listopada u makarskoj konkatedrali. Novi biskup svoje združene biskupije našao je u gotovo pravom rasulu, kazao je nadbiskup Barišić, dodavši kako je I. svjetski rat prouzročio u cijeloj Europi, a osobito u Dalmaciji, tešku krizu na svim područjima: političkom, društvenom i gospodarskom, materijalnom, moralnom i duhovnom. Biskup Bonefačić, nasljednik je splitsko-makarskoga biskupa dr. Juraja Carića (1918-1921), a na novu službu dolazio je iz prilično udaljene biskupije te bio već 34. u nizu onih koji su kao svećenici drugih biskupija dolazili na kormilo Splitske, baštinice tradicija slavne Salonitanske crkve. Govoreći o Bonefačićevoj pastirskoj zauzetosti, nadbiskup je istaknuo kako je odmah krenuo u službeno pohađanje župa i podjeljivanje sakramenta potvrde, hrabro se suočavajući s kojekakvim neprilikama, pa i iznenadnim prepadima organiziranim sa strane komunističkih vlasti preko zloglasne OZN-e preimenovane uskoro u UDB-u, koja je pratila svaki njegov korak. Osobito je zapaženo njegovih petnaest biskupskih poslanica kojima je u dušama katoličkih vjernika nastojao učvršćivati vjeru vodeći računa o izazovima novoga doba. Pozornost je posvećivao unapređivanju katoličkoga tiska, podupirao je i promicao katolički pokret koji je u Hrvatskoj prvi pokrenuo biskup Mahnić, uvijek je pomagao i poticao dobrotvorni i karitativni rad. Jedno od glavnih pastirskih nastojanja biskupa Bonefačića bilo je materijalno, nastavno i duhovno unaprjeđivanje splitskih sjemeništa i njihovih škola. No, to je razdoblje njegova biskupovanja bilo vrlo plodno i na području materijalne obnove po župama: posvetio je i blagoslovio ukupno četrdesetak crkava i kapela. Nadbiskup Barišić u propovijedi je istaknuo da se biskupa Bonefačića s pravom može nazivati biskupom glagoljašom, jer je on i kao biskup glagoljao, a zacijelo prvi od biskupa i u samoj splitskoj katedrali, u kojoj je na pokrajinskim sinodama 925. i 1060. glagoljanje bilo zabranjivano. Osvrćući se na ratni vihor i komunističku vlast, nadbiskup Barišić podsjetio je kako je u Splitu savezničkim bombardiranjem stradalo mnogo ljudi, porušeno više zgrada i crkava, a pogođena i zgrada u kojoj je do tada bilo sjedište Splitsko-makarske biskupije (1944), pa je biskup Bonefačić morao tražiti utočište u raznim samostanima i kućama u gradu. Cijelo je vrijeme nastojao pomagati, koliko mu je bilo više moguće, ugrožene ljude bez obzira na njihovu narodnost i vjeru, pa i ideološku pripadnost. A unatoč svemu tomu nove su ga komunističke vlasti nakon svršetka rata neko vrijeme držale u zatočeništvu te je bio izložen svakodnevnim višesatnim ispitivanjima u državnomu Javnom tužilaštvu. Potreban mira i oporavka dočekao je 1954. razrješenje dužnosti upravljanja biskupijom. Nakon što je u svojoj splitskoj katedrali skromno proslavio dijamantni svećenički jubilej, predao je upravu dr. Frani Franiću, dotadašnjemu pomoćnomu biskupu i novoimenovanomu apostolskom upravitelju, te otputovao u rodnu Bašku, gdje je proživio ostatak života te preminuo 28. siječnja 1957., u doba kad su komunističke vlasti silom zauzimale zgradu splitskoga Centralnoga bogoslovskog sjemeništa te u nju useljavale državni đački dom. U tom je svjetlu nadbiskup Barišić podsjetio na riječi nad/biskupa Franića na misi zadušnici za pokojnoga biskupa: “Sretni biskupe Bonefačiću, što nisi doživio ove najcrnije dane!”
Prikazujući lik biskupa Bonefačića kao primjer nasljedovanja i udomljavanja Krista u svom životu i sredini, nadbiskup je u duhu Pavlova himna pozvao vjernike da traže ono najvažnije: ljubav, jer “sve će uminuti, a jedino ljubav nikada ne prestaje”. Pri kraju svečanoga bogoslužja, koje je svojim pjevanjem uzveličao mješoviti katedralni zbor i bogoslovi pod ravnanjem mo. don Šime Marovića, svoju je pjesmu o biskupu Bonefačiću krasnoslovio don Marijan Ivan Čagalj.