Obljetnica Zagrebačke metropolije - ohrabrenje i nada

Draga subraćo u biskupstvu, braćo prezbiteri i đakoni;
dragi redovnici i sestre redovnice, predraga braćo i sestre!

Vremena Novoga zavjeta bila su vremena velikih iščekivanja. Početak posljednjih događaja uveden je Kristovim uskrsnućem i vjernici su bili uvjereni da nastavak tih događanja, u skladu s propovijedanjem dolaska Kraljevstva i konačnoga Suda, nije daleko. I dok su se neke Isusove riječi mogle tumačiti na taj način, druge su upozoravale da nitko ne zna u koji dan Gospodin dolazi (usp. Mt 24,42). Puno je kršćana bilo uronjeno u iščekivanje konačnoga Božjeg zahvata u svijetu, tako da se nisu zanimali ni zauzimali za redovite poslove i svakodnevicu.

Sveti je Pavao (usp. 2 Sol 2) upozoravao kršćane da se ne daju zavesti i da olako ne vjeruju raznim glasinama. Kršćanin svoj život živi u svjetlu neposrednosti Božjega dolaska, ali uvijek u ozračju smirenosti i mira u Kristu, a ne u napetosti pred tko zna kakvim očitovanjima, viđenjima i senzacijama. Sveti Pavao naglašava: “Čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni.” Znakovito je naglašavanje predaja koje treba poštivati već na samome početku Crkve, jer su baš te predaje bile okvir za življenje vjere, a ne za okamenjivanje prošlosti.

Crkva je od samih početaka znala da je i nadi potreban spomen i da njezina budućnost ovisi o predaji. Nada pak o kojoj govori apostol Pavao ne može biti pretvorena u iluziju ili u lijenost. Biti upućen na život vječni, znači biti živ za sadašnjost. Naime, besmrtna budućnost u slavi sije se na plodnome tlu današnjice i to zrnjem “svakoga dobrog djela i riječi”, kako kaže Apostol. Kompas ostaje Božja ljubav i Kristova strpljivost, koja postaje lijekom protiv umora. To je sv. Pavao naviještao kršćanima u Solunu i to poručuje danas kršćanima u Hrvatskoj; prvim kršćanima i nama u Zagrebačkoj prvostolnici, okupljenima na metropolijsku večernju hvalu.

Navješteni odlomak Poslanice Solunjanima sročen je poput molitve: najprije zahvala Bogu; zatim prisjećanje na ono što je vjernicima dano u pouci Predaje i Svetoga pisma, a na kraju molitva za ohrabrenje srca. “Čvrsto stojte i držite se predaja” – to je snažna riječ koja nam je upućena.

Promatrajući proteklih sto pedeset godina, od uspostave Zagrebačke metropolije do danas, svijet se – i hrvatske prilike u njemu – ubrzano mijenjao. Burnu drugu polovinu 19. stoljeća zamijenilo je još burnije 20. stoljeće. Pogled početno može biti usmjeren na promicanje narodnoga preporoda u ozračju općega hrvatskog nacionalnog buđenja i borbe za samobitnost hrvatskoga naroda. Zatim na sve ono što se crkveno veže uz događaje Prvog vatikanskog sabora, pa sve do pokušaja dekristijanizacije na hrvatskome tlu. Na njih je Crkva odgovarala na različite načine, a osobito u zauzetosti katoličkoga laikata i razgranatoga katoličkog pokreta.

U svojim zagrebačkim metropolijskim okvirima Crkva je obilježila velik dio nacionalne povijesti u izazovima koje je pred nju stavljalo vrijeme. Na današnji dan, prije točno 150 godina, bulom pape Pija IX «Ubi primum placuit» uzdizanje drevne Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju i uspostava Hrvatsko-slavonske ili Zagrebačke crkvene pokrajine ojačalo je Zagreb ne samo kao crkveno, nego i kulturno, političko i gospodarsko središte Hrvatske i hrvatskog naroda. Događaj koji spominjemo duboko je označio novovjekovni hod crkvene i narodne hrvatske povijesti. Stoga se sa zahvalnošću prisjećamo tadašnjih zauzetih i mudrih crkvenih pastira, počevši od prvog nadbiskupa metropolite kardinala Jurja Haulika.

Nizanje političkih okolnosti, koje su dovele do velikih tragedija svjetskih ratova, Crkva je prosuđivala u svjetlu Evanđelja i u ratnome vrtlogu naviještala i čuvala snagu Radosne vijesti, branila dostojanstvo čovjeka i naroda te nikada nije izgubila kompas nade koja je dana u Isusu Kristu. Pritiješnjena nije zdvajala, progonjena nije umirala, zatirana nije mrzila. Štoviše, izgledalo je da je njezina adventska svijeća bila još svjetlija. Kao i večeras: svijeća za svijećom se palila i sa svakim se novim likom svjedoka – bilo laika, redovnika ili redovnice, bilo prezbitera ili biskupa, koji je svoj život posvetio i dao za Krista – nada još više jačala i izdanak na panju tisućljetne predaje postao još zeleniji i bujniji. A naša se Crkva u minulom dvadesetom stoljeću u našoj Metropoliji i u cijeloj Hrvatskoj na osobiti način prepoznavala u Kristovu liku, vidljivome u blaženome Alojziju Stepincu.

I dok je Drugi vatikanski sabor osvježio govor Crkve svojemu vremenu, mi smo u Hrvatskoj bili pod pritiskom komunističke nepravde i mnoštva nemogućnosti razvijanja vjerničkog života. Ipak, nada se nije gasila, naprotiv, gorljivošću mnogih, najčešće samozatajnih Kristovih učenika, razvila se i teološka misao i izdavačka djelatnost koja je našu Crkvu osposobila za dublju povezanost sa sveopćom Crkvom i za jasnije promicanje kršćanskih vrednota osvježenih Koncilom. Ljubav se nije ugasila, već je i dalje bila djelotvornom. Ona je podržavala nadu, jer je snaga vjere bila uvjerljivijom od bilo kakve prijetnje. I u kušnjama Domovinskog rata, mnogi su hrvatski ljudi, braneći tuđe živote u okolnostima u kojima na dobro može poticati jedino vjera, Radosnu vijest učinili glasnijom i ljubav djelotvornijom.

Zato sa svetim Pavlom, pogleda uprta u prošlost, koja živi i u našoj vjeri, govorimo: “Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas!” Divan je niz, svijetlog traga vjere, koji se oblikuje u ovome večernjem satu. Budni u sjećanju i molitvi, usvajamo riječi Poslanice o trajnome ohrabrenju i dobroj nadi. Apostol je tadašnjim kršćanima upravio srca prema Bogu, jer ih on učvršćuje “u svakome dobrom djelu i riječi”.

Ova obljetnica Zagrebačke metropolije jest ohrabrenje i nada. Povijesna previranja raznoraznih boja i predznaka postojala su i prije nas. Ne postoje vremena koja ljudi nisu nazivali teškima, ali niti vremena koja bi za vjernike bila beznadna. No, nada je i tada i danas bila moguća samo uz prihvaćanje i otvaranje Bogu. Kršćanska nada nije nada koja stane u slogan: “ja se nadam da će nešto biti takvo i takvo”, već u riječi: “ja se nadam u Bogu”. Za kršćane je nada povjerenje u Boga koji dolazi, Boga koji je uskrisio Isusa od mrtvih i u kojemu će sve biti obnovljeno.

Nada ima i socijalnu dimenziju, jer ona upućuje na zajedništvo. Baš kao što se čovjek ne može sam radovati, tako je i s nadom. Ona je predokus Božjeg kraljevstva, zajedništva svetih, savršenstva Tijela Kristova. Nada je premda eshatološka ujedno i ovosvjetovna. Nada se opire svim nepravdama koje se suprotstavljaju Božjemu gospodstvu. Utemeljena na Kristu, ne čini čovjeka pasivnim u suočavanju s trajnom poviješću patnje, nasilja, ugnjetavanja i kulture beznađa.

U današnjemu vremenu prolazimo kroz radikalnu krizu značenja. I povijesna znanost je suočena s bezbrojnim pitanjima, među kojima se u njezinoj filozofiji trajno nameće pitanje smisla. Čini se da povijest ima smisla samo ako postoji nepatvorena budućnost. Sto pedeset godina na koje se osvrćemo obilježeno je modernističkim vjerovanjima i postmodernističkim poljuljanim nadama. Vjera u pobjedu tehnološkoga mentaliteta postavila je u pitanje vjeru u bolju budućnost. Odatle proviru prijetnje besmisla i određena savezništva s nihilizmima različitih boja. Crkva ne naviješta bolju budućnost, do koje bi se došlo isključivo ljudskim nastojanjima, već novu budućnost, novi svijet, koji je Božji dar po Isusu Kristu.

Kršćanska nada je otvoreni prostor sigurnosti u vjeri da Bog upravlja ljudskim životima i poviješću. Čovjek može zalutati u prostor traženja sloboda, isključujući Boga. Koliko li je samo puta u proteklih sto pedeset godina na razne zastave bila ispisivana riječ sloboda!? I koliko li je baš ona bila zlorabljena kada se otklonila od istine koju objavljuje Bog! Koliko li je puta povik o slobodi i navodnim oslobođenjima, u srca ljudi unio strah!

Istina i nada su isprepletene, jer samo istina oslobađa, i samo čovjek koji je oslobođen istinom vidi istinske prostore nade. Iako je suvremeni čovjek stvorio pojam bolja budućnost, koja bi se trebala graditi na ljudskim silama, znanju, sposobnostima, on postaje svjestan da je nada negdje drugdje. Došašće nas uči biti budnima, spremnima na obraćenje i otvorenima za novo nebo i novu zemlju. Kršćanska nada može biti dar vjernikâ svijetu. Tajna kršćanske nade leži u tome da je ona vidljiva samo ako se obuče u ljubav. Kršćanska je nada rođena iz vjere i darovana u ljubavi.

Večeras, u ovome slavlju želimo posvjedočiti da vjerujemo u budućnost koja nije samo ono što izlazi iz sadašnjih čovjekovih mogućnosti, nego u prvom redu je ona dolazak Boga u našu povijest i ljudskost. To je došašće, advent. Došašće računa na zapreku smrti i naša nada nije utemeljena na trenutnim mogućnostima, već u mogućnosti Boga koji sam dolazi i nudi novu budućnost. Ljudski je život gledan u svjetlu Isusa Krista predivan prostor suradnje Boga i čovjeka.

Ova zagrebačka prvostolnica, kao i naše katedrale u Đakovu, Križevcima, Požegi i Varaždinu, čuvaju bezbrojne spomenike ljudi i događajâ, koje je ispisivao Duh Božji. U njima se nalaze predaje koje ohrabruju i učvršćuju ljudska srca u nadi. Neka i ova obljetnica Zagrebačke metropolije osvijetli našim Crkvama nove putove adventske nade po Mariji koja nas kroz došašće vodi k betlehemskom Svjetlu Isusu Kristu. Amen.