Gospić, (IKA) – Obrede Velikog petka u gospićkoj katedrali predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem i župnikom preč. Mariom Vazgečem. Biskup Križić u propovijedi se osvrnuo na prošlu nedjelju u kojoj smo slavili spomen na Isusov svečani ulazak u voljeni grad kada mu je narod klicao pjesmama te mahao grančicama i cvijećem. Stekao se dojam da ga je narod definitivno priznao i prihvatio za Mesiju, a nakon samo pet dana Isus je u tom istom gradu do kraja ponižen. Taj isti narod koji mu je klicao i slavio ga, sada frenetično viče: „Raspni ga, raspni”. Evo što je čovjek i njegova dosljednost! Isus je u patnji ostao posve sam. Tolike je ozdravljao, nahranio, ohrabrio, spašavao, a sada, kada sâm ima potrebu ljudske blizine i suosjećanja, nema nikoga. Biskup je nastavio: „Isus proživljava bolno iskustvo navješteno još od starodrevnog proroka koji zapisa ove retke i kao proročanstvo: ‘Ruganje mi slomilo srce i klonuh. Čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh'(Ps 69,21). Ova samoća započela je još u Getsemaniju, i to samo malo nakon Petrove svečane izjave, ako ga svi napuste on neće nikada i spreman je svoj život za njega dati. Petar sada s drugima u miru spava dok se Isus u svojoj tjeskobi krvlju znoji. Isus ide učenicima želeći njihovu blizinu, ali je neće dobiti. Poziva ih da bdiju zajedno s njim, ali oni ne shvaćaju značenje tog časa. Obraća im se riječima koje oni sigurno nisu dobro čuli: ‘Tako, ne mogoste sa mnom probdjeti ni jednoga sata? Bdijte i molite da ne padnete u napasti’ (Mt 26,40). Ovo je zapravo Isusov poziv svakom svom učeniku za sva vremena: moliti u trenucima trpljenja i tame i ne odvajati se od njega. Svatko će u životu imati svoje Getsemanije ili Kalvarije. Moguće je izdržati samo snagom molitve, prianjajući čvrsto uz Isusa koji je, prema izvješću evanđelista Luke, kad je kušnja postajala jača, još žarče molio. Bog odgovara na njegovu molitvu šaljući anđela koji ga je ojačao i utješio. Bog tog anđela utjehe neće uskratiti ni jednom patniku koji mu se iskreno utječe. Isus, kao čovjek koji ima samo ljudske snage, moli Oca, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali i dodaje: ‘Ne moja, nego Tvoja volja neka bude.’Ovo je sigurno najljepša molitva ikada izgovorena na ovoj našoj zemlji .Isus se ovdje očituje kao jedan od nas, koji nema drugih snaga izuzev ljudskih i pred patnjom ne skriva strah i tjeskobu. To njegovo iskustvo jamstvo nam je da potpuno razumije našu patnju i da nas zbog toga u patnji nikada neće ostaviti same jer zna što može čovjek svojim snagama u trenutcima patnje i samoće.
Biskup je na kraju pozvao da i mi, u ovaj dan, iskažemo klanjanje i štovanje Isusovu križu u kojem svaki čovjek vjere nalazi smisao vlastitim patnjama i križevima. Križ nas kao simbol uskrsnuća ispraća na kraju našeg zemaljskog putovanja i stoji na našim grobovima. Kršćani su bili od početka svjesni značenja i snage križa u njihovom životu. Zato su se klanjali križu i klicali riječima: ‘Ave crux, spes unica’ – što znači u prijevodu – ‘Zdravo križu jedina nado.’
Slijedio je obred klanjanja križu, uz prigodne psalme koje je predvodio katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.