Zagreb, (IKA) – Obrede Velikoga petka u zagrebačkoj katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima Valentinom Pozaićem, Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim. Nakon uvodnog dijela klečanja u šutnji, uslijedila je Služba riječi. Muku po Ivanu pjevali su Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.
U homiliji biskup Gorski naglasio je kako se “premda kao kršćani s ponosom ističemo znak križa u svojim kućama, križanjima putova, i drugim javnim mjestima, u nama duboko negdje ostaje prisutan strah od križa, zapravo strah od patnje. Želimo uživati plodove križa: milosrđe i oproštenja, ali da se sve dogodi bez ulaganja vlastitog života. Možda je u nekih vjernika taj strah više izražen pogrešnom željom za brzim ozdravljenjima i rješavanjima svih problema, samo dodirom ruke ili riječima molitve s nakanom da se izbjegne žrtva. Kod onih pak kršćana koji su izgubili praktičnu vjeru taj strah je javno izražen”. Također je podsjetio kako se mnogi kršćani diljem Europe boje toga znaka, ne žele ga više u svojim odajama, učionicama, javnim prostorima. Kažu “izaziva traume”.
To nas više čudi jer kroz dva tisućljeća povijesti Isusov križ nikada nikoga od ljudi nije satro, nikome nanio zlo. Štoviše upravo je s križa upućena najsnažnija molitva za ljudski rod, za zločince ovoga svijeta, za nas grešnike, “Oče oprosti im”, naglasio je propovjednik, te podsjetio, kako je Isus nosio križ koji po zakonu nama pripada. “Podnio je smrt koju je zakon za nas određivao. To je doista najveći i neponovljivi čin Božjeg milosrđa, da je za nas nepravednike umro”. Nadalje je biskup Gorski progovorio o našem vremenu bešćutnosti, stalnih vijesti o terorizmu, ratnim sukobima, nesrećama i neizlječivim bolestima, o kršćanima koji su i danas proganjani i ubijani zbog križa Kristova. No, kao da nas više ne dira tuđa muka, ustvrdio je, te upozorio, kako to “ipak nisu tamo neki daleki ljudi”, već “često puta naša braća i sestre obilježeni istim znakom Isusa Krista, udovi istog Tijela Gospodnjega, Crkve”.
Postoji opasnost da se naviknemo na zlo svijeta, na patnju ljudi, da postanemo neosjetljivi, jer ono što se stalno događa pred našim očima, postaje nam normalno i ne dira više naše srce. Ako nam je srce otvrdnulo, danas zavapimo “Oče, oprosti nam”. Tako nas Kristov križ izvlači iz ravnodušnosti, Veliki petak nam ne dopušta da se zatvorimo u svoj mali svijet udobnosti i sigurnosti, on nam otvara pogled prema svim ljudima. Isus nas uči kako se nosi križ, kako se nosi život, uz padove, ali do kraja, rekao je biskup Gorski, te naglasio: “možemo pasti, i Isus je pao, ali našao se tu Šimun Cirenac, i premda to nije želio teret je stavljen na njegova leđa. Naše terete ponekad preuzimaju drugi, a da toga nismo ni svjesni. Zato izdržavamo. Često nas život dovodi u stanje u koje ne bismo htjeli, kada kao Šimun Cirenac nemamo izbora. Ali moramo ustrajati. Nije nam dopušteno odustati zbog drugih, zbog sebe”. U duhu Godine milosrđa biskup Gorski je pozvao vjernike: “nosimo bremena jedni drugih, ne izmaknimo leđa, ne bježimo od odgovornosti za bližnjega. Ta Šimun je i ne znajući, i ne htijući pomogao Spasitelju, a zapravo je time spasio sebe”. Podsjetio je kako i kada ne možemo napraviti mnogo, ili pak promijeniti stanje, no možemo poput Veronike obrisati lice, ili pak samo stajati u nijemoj nemoći kao Marija pod križem jednog Sina, ili kao Ivan pod križem jedinog učitelja, jer “te male geste milosrđa bude veliku nadu”.
Vraćajući se na križ, biskup Gorski je rekao: “križ postaje pitanje konačne odluke vjere ili nevjere, života ili smrti. To znači razumjeti smisao Isusova križa. I premda će svaki put križ ostaviti traga na našem ramenu, u našem spomenu, u našoj duši, on odiše ljubavlju, i očekuje se od svakoga tko vjeruje da ga s ljubavlju prihvati. Tako Isusov križ postaje mjera svih stvari. Križ je mjera ljudske i Božje ljubavi. Kao što se Božja ljubav mjeri najvišom cijenom smrću ljubljenoga Sina, križem našega Spasitelja, tako se ljudska ljubav mjeri onom spremnošću kojom smo spremni podnositi žrtvu za drugoga. Križ je mjera života. Samo predanje života u bračnom odnosu, u obiteljskim brigama, u davanju sebe, svoje osobe u različitim zvanjima, u predanju svojeg života za dobro drugih, za dobro Crkve, za dobro domovine: to čini život vrijednim života. Križ je mjera naše ljudskosti: pred njim nestaju titule i časti, ostaje samo služba ljubavi. Pred njim nestaju moć i vlasti, ostaje odgovornost. Pred njim nestaje sigurnost posjedovanja, ostaje povjerenje”. Doista, križ je mjera svih stvari. Taj znak nas određuje, živimo obilježeni njime. Zato ga kao Isusovi učenici svakodnevno pokretom ruke stavljamo na sebe kao našu najčešću molitvu, svjesni da nas neće spasiti nikakve naše aktivnosti, nego muka, smrt i uskrsnuće Isusovo, slavni i moćni križ našeg Spasitelja kojemu neka je čast u vijeke vjekova, rekao je na kraju homilije biskup Gorski.
Uslijedio je poklon križu, pričest, a potom prijenos Presvetoga u desnu lađu, gdje su se vjernici kod Isusova groba i pred Presvetim zadržali u tihoj molitvi.