Zagreb, (IKA) – Obrede Velikoga petka, 18. travnja, u zagrebačkoj katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u zajedništvu pomoćnim biskupima Valentinom Pozaićem, Ivanom Šaškom, Mijom Gorskim i drugim svećenicima. Obredi su započeli prostiranjem pred glavnim oltarom, a potom je uslijedila Služba riječi s pjevanom Mukom po Ivanu.
U homiliji biskup Šaško posvijestio je kako slaveći otajstvo Velikoga petka “mi ne zatvaramo oči pred istinom o čovjeku, nego stavljamo pred sebe križ, da bismo iz dostojanstva Božje djece, kao Isusova braća i sestre bolje vidjeli crte njegova lica u svakome stvorenju i u svakoj njegovoj potrebi”. Naime, Kristov je križ, prema svim ljudskim mjerilima, završna postaja. I trpljenje, kako prije, tako i u našemu dobu, za sve je ljudske mogućnosti nepromjenjiva stvarnost. Zbog toga se iz dana u dan javljaju ideologije, razvijaju planovi, grade pogoni, nude posredništva koja tako rado prekrivaju tu istinu. Ta ista sredstva pokazuju koliko smo sposobni nanijeti bol i smrt, a koliko nesposobni obnavljati život, rekao je biskup te istaknuo kako su “večeras pred pitanjem na koje svatko mora odgovoriti, da bi mogao živjeti; da ga ne zgnječi teret života: “Što je istina?” “Mi smo došli kleknuti i prihvatiti zagrljaj koji nam daje Bog u svome raspetom Sinu. Tu je istina; istina je križ na ramenima, nošen, podnošen, trpljen, podijeljen s drugima i konačno – uskrsnuo. U svome životu otkrivamo tu objavu: onomu tko zagrli križ Bog daje snagu uskrsnuća. I dok vjernici svih religija zazivaju Boga u svojim kušnjama i trpljenjima, sada smo kao kršćani okupljeni pred Bogom u patnji njegova Sina, sa sviješću da je križ najčistija slika koju nam je Bog podario o sebi i o nama”, istaknuo je biskup Šaško.
Nadalje je podsjetio, kako je “sveto Trodnevlje srce kršćanstva koje nije ostalo skup misli, zapovijedi, običaja, nego objava radosti za svakoga tko živi i trpi; tko se raduje i želi biti bliz bližnjima”. U tom kontekstu ukazao je na predivnu spoznaju da je temelj kršćanske vjere najljepše što postoji na svijetu – čin ljubavi. Uzvišena ljepota povijesti ostvarila se na Golgoti, gdje se Božji Sin dopušta pribiti čavlima, siromašan i gol, da bi umro iz ljubavi. Na Kalvariji ljubav piše o sebi slovima ranjenosti, slovima koja se ne brišu i koja nikada ne lažu; slovima milosti. Odatle dolazi i naša ganutost, zatim divljenje, privlačnost i zaljubljenost. Odatle naša spremnost priznati grijehe, oprostiti, pomiriti se, obnoviti ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjima. Odatle dolazi kultura istine koju širi kršćanstvo; odatle dolazi i osporavanje onih koji istinu ne prihvaćaju, pa mičući istinu često žele maknuti križ, rekao je biskup, posvijestivši da “koliko god se pokušali sakriti iza običaja, iza površnosti koju svakoga dana susrećemo u medijima, ovi su dani protkani i otvorenim pitanjem, prisutnim u svemu što živimo: Zašto križ, čemu ta neljudska kazna; i što to slavimo u svetkovini Uskrsa? A Isus s križa ne prestaje govoriti: Vjeruj, tako je lako kada se ljubi. I kada su ga izazivali da siđe s križa, nije to učinio. Samo Bog, naš Bog ne silazi s križa, jer njegovi sinovi i kćeri ne mogu sići s križa. Tako samo križ otklanja sumnju. Na tome drvetu, u tim čavlima i ranama nema prijevare; nema tragova laži onoga tko je unio u svijet patnju. Pobijeđen je do mjere da niti jedan ljudski krik i neshvatljiva bol više nije poraz. Bog nam s križa i po križu govori: Imaj pouzdanja! Sve je lako, ako vidiš koliko te ljubim. Pristupimo, dakle, s pouzdanjem Prijestolju milosti”. Uslijedio je poklon križu i pričest, a obredi su završeni molitvom kod Isusova groba. Obrede su pjevanjem uveličali zagrebački bogoslovi i Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.