U biltenu IKA -VIJESTI br. 5 od 9. veljače ove godine objavili smo pismo Papinskog vijeća za međureligijski dijalog pod naslovom “Kršćanstvo ne želi nadomjestiti druge religije i kulture”. Sažetak pisma istaknut je u podnaslovu:
“Crkva poštuje religije i kulture naroda i u susretu s njima želi sačuvati sve što je plemenito, istinito i dobro u religijama i kulturama. Koliko tradicionalne religije budu bolje shvaćene, toliko će se kršćanstvo bolje navještati.”
Dokumenat što ga sad objavljujemo nema težinu službene poruke ni Svetog Oca, ni kojeg od ureda njegove Kurije, nego je to duboko promišljen prigodni, a zapravo povijesni govor njegova izaslanika na vrlo istaknutom međunarodnom međureligijskom susretu. Ovdje nije riječ o odnosu Crkve prema predbiblijskim religijama, koje se mogu zvati tradicionalnim ili poganskim, nego o uzajamnom prihvaćanju i razumijevanju triju grana jednobožačke baštine praoca Abrahama: židovstva, kršćanstva i islama.

U Carigradu je od 7. do 9. veljače održana Međunarodna konferencija o miru i toleranciji. Sudjelovali su visoki predstavnici triju velikih jednobožačkih religija koje potječu od Abrahama: židovi, kršćani i muslimani. Objavljujemo prijevod govora što ga je ondje na francuskom jeziku održao kardinal Roger Etchegaray, predsjednik Papinskog vijeća “Justitia et Pax” i Papinskog vijeća “Cor Unum”.

RELIGIJE SU POZVANE NA MIROTVORSTVO
TRAJAN MIR NADASVE OVISI O VJERNICIMA

“Ni jedna religije više ne može izbjegavati susret s drugim religijama”

Širom svijeta ne manjkaju konferencije o miru i toleranciji. Ali ova je posebno znakovita, kako po gradu u kome se održava, tako i po religijskom značenju svojih sudionika. Sa svoje strane i u ime pape Ivana Pavla II. srdačno zahvaljujem ekumenskom Patrijarhu i zakladi “Zov savjesti” (Appeal of Conscience Foundation) koji na bosporskim obalama primaju visoke predstavnike triju jednobožačkih religija koje potječu od Abrahama, “prijatelja Božjega”.

O miru i toleranciji najviše se govori u doba rata i nesnošljivosti! Neki se pitaju ne slaže li se religija bolje s ratom nego s mirom. Doista, u tijeku stoljeća religije, bolje rekuć ljudi u ime religije, nadahnjivali su, opravdavali su i poticali ratove koje su nazivali “božanskima”, “svetima” ili jednostavno “pravednima”. Ponekad je čak pribjegavanje oružju predstavljano kao preporučeno, kao od Boga zapovijeđeno. Da pravo kažemo, nikoji rat ne može biti potaknut i još manje proveden osim u onoj mjeri u kojoj je – to je prava riječ – sposoban pokrenuti više od materijalnih, upravo moralne snage, one što ih svjest podupire. U tom smislu se izražava predgovor statuta UNESCO: “Ratovi se rađaju u ljudskome duhu, stoga u ljudskom duhu treba uzdignuti branike mira.”

Eto, svijest nalazi svu svoju mjeru i snagu u religioznoj savjesti koja joj daje svoju sigurnost i svoja jamstva za osobno i društveno življenje. Ona je, po riječima Drugog vatikanskog koncila, “najtajnije sjedište čovjekovo”, svetište gdje je on sam s Bogom i gdje se Bog daje čuti svoj glas. Religiozna savjest, daleko od toga da potiče na rat, nosi klice mira. Svaka religija, po vlastitom nadahnuću, kad se oslanja na spise svojih osnivača i svoja najčišća snažna unutrašnja nadahnuća, uvijek krči put miru. Religije snažno pozivaju na mir. “Šalom”, “Šalom”, “mir”, to je najprivlačnija riječ koju je Bog objavio ljudima da bi je oni svakog dana ostvarivali kao najdragocjenije dobro. Protivno je razumu, i nema veće uvrede Bogu nego kad se nastoji to dobro zarobiti, zatvoriti ga u vlastitu ogradu i opravdavati najratobornije pothvate.

Oni koji su odgovorni u religjskim zajednicama imaju zajedničko poslanje, koje je to teže ostvarivati pošto je religijski pluralizam neprijeporno veliki izazov s kojim se danas sučeljavamo. On je ne manje važan od izazova ateizma, a sutra će bez sumnje biti još važniji. Ni jedna religija ne može više izbjegavati susret s drugim religijama, a to susretanje često duboko potresa ono najdublje u čovjeku, njegovu savjest, posjedovanje ili traženje Božje istine.

Ali susret religija nema smisla, ako ne uspostavlja i ne razvija međureligijski dijalog. Zato pak trebamo “imati sluha za razlike”, otkrivati čudesnu jedincatost u ovome svijetu gdje se sve, nažalost, proizvodi u serijama, dok je Bog stvorio čovjeka svakog drugačijeg. Svaki bi se od nas mogao ponašati poput onog čovjeka iz Marseillea, koji mi je govorio: “Ja slušam Bože, kako vrijeme sporo teče! Ja govorim, Bože, kako je vrijeme kratko!” Mi ne znamo slušati razlikujući zvukove u sklopu različitih kultura i religijskih iskustava; ne znamo razumijeti, premda čujemo riječi: svaki ostaje zazidan u vlastitu povijest te je sugovornik već žigosan, svrstan prije nego što je progovorio.

Na razini religijskog pluralizma vjernik treba naučiti misliti da je njegova vjera savršenstvo u odnosu s drugima, a ne savršenstvo koje druge isključuje ili obuhvaća. Najteže je, a hitno je potrebno, naučiti kako pomiriti potpunu zauzetost za pravu vjeru sa stavom dijaloga i otvorenosti za istinu onoga drugoga. Pravi dijalog s drugim mora svakoga utvrditi u njegovu vlastitu identitetu.

Bojim se da riječ “tolerancija” uobičajeno označuje tek pravila društvenog ponašanja na temelju građanske uljudnosti, ili rezignirano i mlako uzajamno podnošenje. Tako pak shvaćena tolerancija ne razbuđuje sve što je potrebno za izvorni međureligijski suživot. Dokle god drugi nije spoznat i priznat kao drugi, drugačiji ali jednako čovjek kao i ja, neće biti trajnoga mira. A taj trajni mir je prije svega u rukama vjernika, onih koje povezuje takvo poimanje obitelji čovječanstva gdje su svi voljeni i od Boga voljeni. Treba nadvisiti doba primitivnog pluralizma, da bismo postali svjesni postojanja nerazdjeljive zajednice čovječanstva. Zadaća je nadasve velikih jednobožačkih religija pomoći svemu čovječanstvu da postigne to osnovno otkriće zajedničkoga porijekla kako bi bolje postizalo zajedničke ciljeve.

Prošloga travnja u ovom gradu Istambulu na sveučilištu Marmara, okupio sam radnu skupinu da bismo postavili osnove deklaraciji Ujedinjenih Naroda za Godinu tolerancije koja će biti proglašena 1995. Usuđujem se reći da ovaj naš susret, po svom religijskom sastavu ima plemenitu namjeru ići do samih korjena mira, nadilazeći razinu činjenica, da bi se postavio na razinu prava, nadilazeći sve programe tolerancije, da bi proglasio vrhovnu vrijednost slobode savjesti. Puno štovanje drugoga ide mnogo dalje od pukog podnošenja, tolerancije, koja je neizbježna zbog različitih vjerovanja u pluralističkom svijetu. To se štovanje ne temelji na pravu istinite religije, nego na pravima ljudske osobe kao takve na vjersku slobodu koja je upisana u pravni poredak društva. Najviši domet tolerancije kuje se u vatri življenog religijskog uvjerenja, daleko od svakog sinkretizma i prozelitizma, kao ižaravanje smirene unutrašnje snage.

Nismo se, dakle, sastali da se izmješamo, nego da uvidimo svoju zajedničku odgovornost za mir. Godine 1979. papa Ivan Pavao II. govorio je u Ankari: “Vjera u Boga koju ispovjedaju duhovni potomci Abrahamovi – židovi, kršćani, muslimani – kad je iskreno življena i kad prožimlje život, zajamčeni je temelj ljudskoga dostojanstva i slobode.” Ovaj će nam susret pomoći da shvatimo kako se rat i mir ne mogu staviti na istu razinu kao dvije protivnosti, jer, usuđujem se reći da se one ne bore jednakim oružjem. Trima velikim jednobožačkim religijama koje su ovdje prisutne nameće se poslanje: poticati civilizaciju mira, ljubavi i života koja jedina spašava od rata, nasilja i smrti.

SKRB ZA DUHOVNA ZVANJA U GODINI OBITELJI

Kongregacija za katolički odgoj uputila je već 25. studenog 1993. predsjednicima biskupskih konferencija, konferencija viših redovničkih poglavarica i poglavara i generalnim upraviteljima i upraviteljicama svjetovnih instituta Poruku Svetog Oca Ivana Pavla II. za 31. Svjetski dan molitve za zvanja koji će se proslaviti 24. travnja 1994. U popratnom dopisu kardinal predstojnik Kongregacije ističe da je riječ o zajedničkom pothvatu više kongregacija i ureda Rimske kurije. Dokumenat, odnosno Papina poruka dostavlja se više mjeseci unaprijed, kako bi se na svim crkvenim razinama mogle izvršiti odgovarajuće pripreme za slavljenje Svjetskog dana molitve za zvanja. Očito je da suvremena Katolička Crkva s najvećom pozornošću prati pojavu osjetnog pomanjkanja svećeničkih i redovničkih zvanja u nekim dijelovima svijeta. Ne sumnjajući da ta pojava ima svoje društvene, kulturalne, psihološke i gospodarstvene razloge, Crkva je duboko svjesna da su duhovna zvanja Božji dar Crkvi i da taj dar treba prije svega izmoliti. Molitva je najbolji i najcrkveniji način da se, ne samo izvrši “molitveni juriš” na Božje srce kako bi Bog što više mladih izravno pozvao u duhovna zvanja, nego je, također, najbolji način da se potakne i usredotoči pozornost cijele crkvene zajdnice, odgovornih crkvenih djelatnika na svim razinama i u svim krajevima svijeta. Takva molitva neće ni isključiti ni zamijeniti, nego će upravo potaknuti i pravilno usmjeriti odgovarajuća proučavanja društvenih i drugih razloga i uvjeta koji djeluju na krizu zvanja. Kardinalovo pismo napominje da sam Svjetski dan molitve za zvanja treba biti pripremljen i nastavljen različitim djelatnostima. Osim euharistijskih slavlja spominju se molitvena bdijenja i susreti kako mladića, tako i djevojaka, svjedočenje onih koji su već pošli putem duhovnog zvanja, poticanje vjeronaučnih zajednica i kršćanskih obitelji, župa i škola kako bi te zajednice u svojim sredinama poticale, prepoznavale i njegovale duhovna zvanja.

Ova Papina poruka nipošto ne ometa istodobne pothvate slavljenja Godine obitelji, kao ni priprave za Dan mladih. Dapače, i obiteljski apostolat, i sva vjernička okupljanja mladih trebaju biti prožeta svjesnim i sustavnim molitvenim zauzimanjem za suvremeno promicanje duhovnih zvanja bez kojih Crkva ne može ni biti Crkvom, ni vršiti svoje poslanje u svijetu.