Iz tiska je upravo izišla knjiga profesora na Katoličkome teološkom fakultetu u Tuebingenu Karla-Josefa Kuschela “Od sporenja k natjecanju religija” s podnaslovom “Lessing i izazov islama”.

Kuschel je dokazao da je njemački književnik i filozof Gotthold Ephraim Lessing napravio veliki obrat u teologiji religije, što je osobito došlo do izražaja u njegovoj drami “Natan Mudri” i u “Paraboli o prstenu”. Lessing ne zagovara ukidanje abrahamskih religija u ime religije uma (što je htjelo prosvjetiteljstvo) ni u ime humanizma (što je kasnije htio marksizam), niti zagovara ravnodušnost prema abrahamskim religijama (što danas želi scijentizam), nego zagovara obrat od sukoba k natjecanju u ljubavi, obrat, dakle, iz sporenja i sukobljavanja u praksu ljubavi.

Spor između abrahamskih religija vodio se – i vodi danas – oko zahtjeva apsolutnosti, jer je svaka abrahamska religija tvrdila da je ona jedina istinita, da je ona jedini zastupnik Boga, jedina apsolutna. Takvo shvaćanje je bilo pretpostavka sukoba i nasilja. To je, dakle, bio spor oko istine, koja je bila shvaćena kao predmet teoretskog dokazivanja. Kuschel pokazuje kako se Lessing protivio posjedovanju istine, jer čovjek ne može posjedovati istinu, nego je može tražiti. Za Lessinga je ljubav mjera svih stvari i zato se istina mora prakticirati kao ljubav.

U njegovoj drami “Natan Mudri” u središtu je povijest jedne obitelji koja je slika obitelji čovječanstva, jer svi likovi “Natana Mudrog” otkrivaju na kraju da su članovi jedne obitelji. Time je rečeno da postoji izvorno jedinstvo svih nas i da smo upućeni jedni na druge. Toj novoj abrahamskoj obitelji ne pripada se samo po staroj krvi, nego prvenstveno po novom duhu, jer iz duha (a bit je duha sloboda) nastaju prijateljstvo i ljubav. Božja posve bezuvjetna i nesebična ljubav prema ljudima omogućuje ljudima da tu ljubav prakticiraju jedni prema drugima. Ljubav je, dakle, kod Lessinga utemeljena u Bogu Stvoritelju koji ljubi sva svoja stvorenja.

“U Paraboli o prstenu” otac ima tri sina i jednako ih ljubi i svakom daje jednak prsten. Ako se to prenese na abrahamske religije, onda to znači da su sve tri religije djeca istog Oca koji ih jednako ljubi. Nema, prema tome, nadređenosti ni podređenosti među abrahamskim religijama. Budući da ih Otac jednako ljubi, praksa triju abrahamskih religija mora biti praksa ljubavi, ljudska praksa božanske ljubavi.

Koji od sinova, koja od abrahamskih religija ima pravi prsten, o tome ne odlučuje neki autoritet, nego praksa ljubavi slobodne od predrasuda. Svaka religija mora vjerovati da jedino ona ima pravi prsten, da je jedino ona prava, jer upravo ta vjera omogućuje abrahamskim religijama uzajamno natjecanje u dobru, u onom, dakle, što ih čini ugodnim pred Bogom i ljudima, poručuje Lessing.

Kuschelova knjiga “Od sporenja k natjecanju religija” je zbog navedene problematike aktualna u cijelom svijetu, a osobito u BiH, jer ukazuje na obvezu abrahamskih religija u BiH da iz paradigme sporenja prijeđu u paradigmu natjecanja u dobru, u paradigmu, dakle, prijateljstva i ljubavi. Djelo je preveo Ladislav Fišić. Kuschelovu knjigu “Spor oko Abrahama”, također u prijevodu prof. Fišića, “Svjetlo riječi” objavljivalo je već dva puta: 2000. i 2001. godine. (ika-sa/kta)