Rim, 28. 9. 1998. (IKA) – Metropolit Jovan Pavlović, poglavar srpskopravoslavnih vjernika koji žive u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, sudjelovat će na svečanoj misi koju će papa Ivan Pavao II. predvoditi u nedjelju, 4. listopada, u Splitu. To je potvrdio novinaru talijanskoga katoličkog dnevnika “Avvenire” na međunarodnom kolokviju o suživotu u jugoistočnim predjelima Europe, koji je od 24. do 27. rujna održan u talijanskome gradu Vicenzi pod naslovom “Od sukoba do susreta”. Na tom susretu sudjelovali su i biskup u Vicenzi Pietro Nonis, te sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar, koji je govorio o pitanju integracije i etničke podijeljenosti. O uvjetima daytonskoga mira govorio je hrvatski isusovac o. Stjepan Kušan. Metropolit Jovan govorio je o tome jesu li vjere razlog sukoba ili su sredstvo mira. Na skupu je o mogućnostima i oblicima suradnje, između ostalih, govorila i s. Antonietta Petrosino, voditeljica Talijanskog odjela Hrvatskoga Caritasa.
U svom razgovoru za “Avvenire”, metropolit Jovan pokušava, se premda vrlo oprezno, približiti Svetom Ocu, ali priznaje da je put pomirenja težak i dug. “Na području nekadašnje Jugoslavije oružje je zašutjelo, ali pomirenja još uvijek nema” – rekao je metropolit Jovan, izjavivši da će to reći i Svetom Ocu u Splitu. To je izvanredna prilika – nadodao je predstavnik SPC – jer će papa Ivan Pavao II. u ovome povijesnom trenutku otvoriti novo i sretnije razdoblje u odnosima Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, a prema tome i u odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
Metropolit Jovan bio je mnogo suzdržaniji kad ga je novinar upitao slaže li se s njegovim stavom i Sveti Sinod u Beogradu. “Nije bilo, nažalost, dijaloga ni dostatnog zauzimanja oko pomirenja u tijeku rata”, priznao je Pavlović. “Posljedice rata su poznate. Crkve bi se morale jače zauzimati, kako do toga ne bi došlo. Ako se režimi ne žele suočiti dijalogom za rješenje sukoba, onda bi to morala učiniti Crkva promičući otvoreni dijalog i potpuno pomirenje. Crkva mora svakako – prema evanđeoskoj zapovijedi – pridonijeti svladavanju mržnje među ljudima i narodima. Vjerski djelatnici moraju preispitati svoja ponašanja i pitati se jesmo li učinili sve što je bilo moguće, kada je to trebalo učiniti, jesmo li mi pridonijeli zaoštravanju sukoba i pojačavanju mržnje. Bez promjene određenog načina razmišljanja, pa i među pastirima, neće moći doći do pravog pomirenja među ljudima i narodima nekadašnje Jugoslavije”, smatra srpskopravoslavni metropolit.
U svom izvještaju sa skupa u Vicenzi, tršćanski “Il Piccolo” od nedjelje, 27. rujna, piše da ponovna izgradnja na Balkanu prije svega zahtijeva “pošteni odnos prema povijesti”. “Lako je apstraktno govoriti, pred otvorenim grobovima pomirenje može postati vježba čistoga govorništva”, ističe list, navodeći kako “Crkvu očekuje teška zadaća”. Sarajevski pomoćni biskup, izvještava list, upitao je: “Kako zaštititi, na primjer, one koji se brane od nepravedne agresije upotrebljavajući nedopuštena sredstva?”, te navodi da su brojna djeca Crkve u Bosni i Hercegovini “umorna, razočarana, obeshrabrena” tako da nerado pričaju o “suživotu i snošljivosti”. Nakon svega što su vidjeli i doživjeli, rekao je biskup Sudar “ne vjeruju previše ekumenizmu i međuvjerskom dijalogu”. Unatoč svemu tome, nijedan svećenik nije u ruke uzeo oružje ili navijestio mržnju i osvetu, istaknuo je biskup Sudar.
Metropolit Jovan zahtijevao je da se osnuje “međuvjerska skupina” Crkve u Hrvatskoj i Srpske Pravoslavne Crkve kako bi zajednički preispitali i utvrdili štete koje su u ratu nanesene vjerskim zdanjima obiju vjeroispovijesti. Osim toga, kako piše “Il Piccolo”, metropolit Jovan nije htio ulaziti u polemike i rasprave oko skorog proglašenja blaženim kardinala Stepinca u Mariji Bistrici.
Na kraju međunarodnog skupa u Vicenzi objavljene su i “Zaključne privremene smjernice”, u kojima se između ostaloga ističe da je “Bosna simbol Europe” koji podučava da “međusobno ranjavanje znači međusobno ubijanje. Suživot zahtijeva slobodni dijalog jer se prisilni susret kasnije pretvara u sukob.” Zbog toga je potrebno, smatrali su sudionici skupa, dati neke smjernice koje su saželi u šestoj točki svojih “Smjernica”, tj. “poštivanje istine i sučeljavanje s istinama drugih ljudi, poštivanje drugih kao tražitelja istine, prevladavanje antropoloških analiza problema nad političkim analizama, uvjerenje o međusobnom dopunjavanju među uljudbama i njihovoj ‘plastičnosti’ te povjerenje o učinkovitosti djelovanja Duha Svetoga i Riječi, jer je naša povijest, povijest spasenja.”