Ovogodišnja korizma, koju upravo započinjemo, novi je Božji dar svima nama za osobno i iskreno ispitivanje vlastite savjesti i vjerodostojnosti svoga kršćanskog življenja. Svaka je korizma, pa i ova, pogodno vrijeme za obraćenje od mogućeg nasljedovanja krivih, lažnih bogova koje se svakome od nas nameću. Ujedno nas ona zadužuje da ponovno obnovimo svoju vjernost i ljubav prema utjelovljenom Božjem Sinu Isusu Kristu i svemu onome što je on za nas ljude i našu vječnu sreću učinio, kako svojim jedinstvenim, nenadmašivim naukom, tako i svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem. Nitko od nas, ako je iskren, ne može za sebe tvrditi, da je dovoljno upoznao Isusa Krista i njegovo djelo spasenja, da ga ne može i ne treba još više upoznavati. A pogotovo ne može reći da u stopu vjerno nasljeduje toga istog Isusa Krista, jedinog Spasitelja ljudskog roda, koji nam je zorno pokazao na vlastitom primjeru, kakav treba izgledati svaki od nas da bi se Bogu Ocu doista i svidio!

U Kristu Isusu Bog i danas govori jasno i snažno svakome od nas, traži nas i potiče da svoje ponašanje uskladimo prema njegovim istinama, posebno prema njegovoj evanđeoskoj nauci! Božja je istina, koju zacijelo znamo da nam je Bog prvi oprostio, da je Krist, Sin Božji za nas umro dok smo bili bezbožnici, grešnici, dakle, njegovi neprijatelji, kako to kaže poslanica Rimljanima (usp. Rim 5, 6-8).

Svojim božanskim naukom on nas nedvosmisleno poučava da i mi trebamo oprostiti jedni drugima, čak i ljubiti svoje neprijatelje i činiti dobro onima koje nas mrze, moliti za obraćenje onih koji nas progone (usp. Lk 6, 27-28).

Današnji Kristov namjesnik na zemlji, papa Ivan Pavao II neumorno potiče sve katolike, a čini se posebno katolike u našoj biskupiji, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj da, potpomognuti Božjom snagom koja nikada ne napušta one koje mu se utječu u nevolji, opraštamo svima koji su nam nanijeli zlo i nepravdu i prihvatimo oproštenje kad nam ga drugi pružaju. “Tražiti oprost i sam oprostiti: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima nama, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira u vašoj zemlji i biskupiji”, riječi su Papine koje nijedan od nas, ako se smatra pravim katolikom, ne bi smio ni prečuti, ni omalovažiti. I u posljednjoj svojoj poruci, koju je prigodom naše audijencije kod njega prije tri tjedna (9. veljače 2001.) Papa upravio svim katolicima, kao i svim drugim ljudima dobre volje i u BiH, on ističe kako je uvjeren da u ovom važnom djelu izgradnje budućnosti mira, koji počiva na otklanjanju uzroka nedavnog rata u BiH, neće izostati i djelotvorna suradnja svih nas.

Dosadašnje nas iskustvo uči da pravog, istinskog mira među ljudima, bilo da se radi o bračnoj, obiteljskoj, redovničkoj, crkvenoj ili društvenoj zajednici, nema bez pomirenja, a pomirenja nema bez opraštanja. Opravdano se možemo pitati: koliko smo uistinu voljni i kadri drugima oprostiti i druge moliti za oproštenje. Svatko od nas i u ovom korizmenom vremenu, vremenu posebne Božje milosti i milosrđa, neka to pita svoje srce i svoju savjest! Jedno nam svakako treba biti jasno: neće nam biti moguće istinski se izmiriti s drugima ako smo sami u sebi nemirni, ako nismo u miru s Bogom i sa samim sobom, ako nam savjest predbacuje da naš kršćanski život nije u skladu s Božjim zapovijedima, sa zakonom Evanđelja.

Budućnost nas samih, naših obiteljskih, župskih i redovničkih zajednica ne ovisi samo o Bogu, nego i o nama. Bog će, jer je uvijek vjeran, milosrdan i pun ljubavi prema nama ljudima, sigurno dati svoj blagoslov, ako bude imao komu, ako mi u svom srcu za njegov blagoslov pripravimo prikladni teren. Tko prezire Božji nauk i poziv na obraćenje i život po Božjim naputcima, taj zatvara vrata i prozore, ne samo svoje nutrine, nego i svoga životnog ambijenta, i tako priječi Božjem blagoslovu da dođe i tu usrećujuće djeluje.

Bog nas, kao članove Kristove Crkve na ovom dijelu zemaljske kugle, tj. u našoj biskupiji, poziva i to svakog osobno, da mu se velikodušno odazovemo u čišćenju beživotnih i beznadnih ruševina đavolske zlobe najprije u našim srcima, kako bi on tu mogao posaditi svoje božansko, ljekovito bilje za liječenje naših klonulih srdaca i osvježenje naših umornih duša!

Ako dopustimo Bogu da nas njegova milost zahvati tek onda ćemo moći ozdraviti od pogubne gube malovjernosti, beznađa, sebičnosti i gramzivosti, koja se, nažalost, i predugo zadržala čak i u duši i srcu svakoga od nas!

Ne dopustimo da i dalje idemo kroz život ni ove, niti sljedećih godina kao živi mrtvaci, odbijajući svojom mlakošću i nezainteresiranošću životvorne zrake Božje ljubavi! Takvi nećemo biti u stanju usrećiti ni sebe, ni druge! Takvi nećemo ništa dobroga postići, ništa razrušenoga obnoviti! Takve nas ne trebaju ni ljudi oko nas, a ni Bog nas neće moći upotrijebiti kao svoje suradnike u izgradnji Kristova kraljevstva u selima i gradovima naše biskupije i domovine.

Odazovimo se zato, u ovom blagoslovljenom vremenu korizme, Kristu, božanskom Mirotvorcu, u žarkoj molitvi, zajedničkoj i pojedinačnoj, u revnijem i svjesnijem primanju svetih sakramenata ispovijedi i pričesti, u svakodnevnom čitanju i razmišljanju o Božjoj Riječi iz Svetog pisma, kao i kroz svoja osobna duhovna i tjelesna djela milosrđa, djela solidarnosti i bratske ljubavi prema potrebitima svake vrste!

Zazivam na vaše plemenite, Bogu ugodne korizmene odluke obilje Božjeg blagoslova moleći za vas i majčinsku pomoć Presvete Djevice Marije.

banjolučki biskup
Franjo Komarica