Održan 47. katehetski dan Zadarske nadbiskupije

Susret je počeo Molitvom Srednjeg časa u crkvi sv. Pavla u Novom naselju na Bokanjcu koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Tijekom te molitve, mons. Zgrablić predstavio je sudionicima svoju poruku povodom početka nove školske godine. U poruci je nadbiskup zahvalio za rad i ohrabrio sve koji sudjeluju u odgojno – obrazovnom radu te je govorio o značenju molitve u životu pojedinca kao bitnom dijelu identiteta kršćanskog poslanja i djelovanja.

Nakon molitve Srednjeg časa, u sportskoj dvorani škole Ivo Mašina o temi „Uloga i važnost molitve u životu i radu katehete – između ideala i realnosti“ izlagao je mr. sc. don Pave Gospodnetić, viši savjetnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK za župnu katehezu. Gospodnetić je župnik župe sv. Petra u Supetru na Braču koji je studirao katehetiku na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu.

Povod izboru te teme je nadolazeća Godina molitve koja će se, odlukom pape Franje, obilježiti na razini cijele Crkve ususret Jubileju 2025. godine.

Podsjetivši kako papa Franjo govori o „duhom ispunjenim evangelizatorima“, mr. Gospodnetić smatra da je „kod molitve najvažnije stanje srca i duha čovjeka koji dolazi u molitvu. Ono odlučuje moli li osoba, a ne ono što se izriče dok se moli“.

Predavač presudnim smatra „ozračje duše kod čovjeka koji moli i koji želi druge naučiti moliti“. U molitvi je važno angažirati i svoje tijelo, rekao je mr. Gospodnetić, naći načina da ljudi u molitvu uključe tijelo koji će izraziti prikladno duhovno ozračje. „Važno je da ozračje ne bude brzopleto, da molitvene minute budu vrata, prostor kroz koji će Bog zaista moći djelovati, a ne naša želja da budemo uspješni, da to bude lepršavo, lijepa reklama našeg djelovanja. Nego da kroz vrijeme molitve pokušamo otvoriti prostor za Boga i njegovu milost“, potaknuo je mr. Gospodnetić.

Svi su pozvani na vlastiti način oblikovati molitvu u svom životu. No, profesija vjeroučitelja i kateheta je i obveza druge uči moliti, uz to što sami trebaju moliti. Molitva tijekom vjeronauka je način učenja druge kako moliti, u tim trenucima učenike molitvi uči profesionalac, rekao je predavač.

Mr. Gospodnetić upozorio je na poimanje i način molitve kao metodu koja mijenja Boga, kada osoba nastoji nagovoriti Boga da nešto učini.

„Molitva je puno više. Molitva nije nagovaranje Boga da bude bolji nego što je, nego molitva treba biti promjena onih koji Bogu dolaze ususret. Molitva treba mijenjati onoga koji moli, a ne Boga da postane bolji. Kada se ostvari nešto za što smo molili, na prvu zaključujemo da smo nagovorili Boga da djeluje. To je suženo poimanje molitve. Treba nam molitva koja mijenja nas, a ne Boga. Crkva mora promicati sliku molitve koja mijenja nas, a ne Boga“, istaknuo je mr. Gospodnetić.

Rekavši da je molitva otajstvo, predavač je upozorio na banaliziranje molitve i  pojednostavljivanje stvarnosti života, Boga i vjere. Postoje vrijedni sadržaji molitve, zapisani su i u Psalmima, a osoba koja ih izriče nije odgovarajućim duhom koji je prikladan za proživljavanje tog molitvenog sadržaja.

„To je naviknutost na sveto ljudi koji svaki dan slave misu i u dodiru su sa svetim. Imaju sadržaj pun dubine, ali u rastresenosti i naviknutosti upadaju u površno ophođenje sa svetim“, upozorio je mr. Gospodnetić. Pritom je naveo primjer kako se kod neke molitve, načinom na koji se izriče, „banalizira strašno iskustvo ljudi koji proživljavaju neku dramatičnu situaciju u kojoj od srca izriču molitvu pred Bogom“. Predavač je potaknuo da se srce osobe koja moli poveže s ljudima u nevolji, s opisanim iskustvom, u stvarnosti.

„Kad se moli, da u riječima koje su napisane zaista bude prisutna osoba koja moli, a ne samo da ih automatizmom izrecitira“, potaknuo je predavač.

Mr. Gospodnetić upozorio je da je banaliziranje i kad se nekome u teškoj, bolnoj situaciji nudi površni sadržaj i duhovni put. Primjer za to je dati nekome neku sličicu ili brzinski obrazac molitve koji bi ‘trebao riješiti’ neku tešku situaciju. To smatra izopačenim poimanjem vjere. „To ne znači da je ta molitva loša po sebi, nego obećanje koje se daje uz to. Kao kriterij vjere, ljudima se kaže da će se dogoditi pozitivno za čime čeznemo. To je opasno. Osoba trpi teret i nevolju, a odnos s Bogom gradi se na način da ako se dogodilo ozdravljenje, to znači da je bilo vjere. To je olako banaliziranje teških života na način da odgovaramo jednostavnim duhovnim receptima. Isus tako nije činio“, upozorio je mr. Gospodnetić.

„Molitva nije samo za moralno besprijekorne ljude“

Istaknuvši vrijednost i važnost čežnje za Bogom, predavač je govorio i o odnosu molitve i moralne besprijekornosti osobe. Naime, dogodi se da se ljudi ne upuštaju u molitvu dok su u nekim teškim situacijama, smatrajući se nedostojnima da se kao takvi obraćaju Bogu.

„Moramo hrabro navijestiti vjeru, Boga i molitvu koji nisu za moralno besprijekorne osobe. To ne znači da je svejedno kako živimo, da čovjek može raditi bilo što. Moramo hrabro govoriti o Bogu koji vole sve ljude, pa i one koje smatramo lošima. Ne da ljudi vezuju molitvu uz besprijekorno dobre i da se ljudi, kad su u lošoj situaciji, iz straha zatvaraju prema Bogu. To je zamka već od Adama koji se sakrio od Boga kad je shvatio da je gol. Moramo se suprotstaviti tom mentalitetu. A ljudima koji žive na loš način govoriti o opasnostima njihovog stila života, ali da ne misle da su zbog tog načina života odbačeni od Boga i da kao takvi ne mogu moliti“, poručio je mr. Gospodnetić.

Upravo „zahvaljujući našim jadima, bijedama i slabostima, možemo se suobličiti molitvi koja je u Svetom Pismu dobila pohvalu, a to je molitva carinika. Carinik ima svijest da stvari nisu dobre i nije mogao ništa nego reći svoju jadikovku. Ta molitva je ispravna, Isus je pohvalio takvu molitvu. Treba promicati takvu molitvu i odnos s Bogom“, potaknuo je predavač, naglasivši da je čežnja za Bogom najvažnija.

„Čeznemo za onim što hoćemo dobiti. U molitvu ulazimo sa čežnjom za onim što nam molitva može osigurati. Ali, važno je da barem ideali budu dobro postavljeni. To ne znači imati stalno lijepe osjećaje, za čime ljudi često hrle u molitvi. Čežnja se može dogoditi i kao plod loših osjećaja, tereta koje osoba nosi, muke koju ima“ rekao je predavač, potaknuvši da se čezne za Bogom, a ne za onim što nam Bog može dati. „Ako je ideal dobar, smjer prema kojem osoba ide je dobar. Ako je ideal, cilj postavljen loše, koliko će tek biti loše ako osoba uspije na tom putu“, upozorio je predavač.

Za uzor molitelja i primjer ispravne molitve, mr. Gospodnetić naveo je Joba koji je puno patio. „Job nije pristao na banalna rješenja. Job traži odgovor, ali ne prihvaća krajnost da Bogu zatvara vrata. Job ne bi prihvatio Boga koji bi dozvolio da svijet bude onakav kakvim ga predstavljaju njegovi prijatelji. To je odgovor na otajstvenost života.

Druga krajnost odgovora na otajstvenost života je davanje banalnih odgovora na otajstvo života. Kao profesionalci, pozvani smo biti između toga. Odgovor na muku, otajstvo života i ljudsku egzistenciju nije ni u jednoj knjizi. Knjiga o Jobu kaže da je odgovor u odnosu“, istaknuo je mr. Gospodnetić, podsjetivši da Job nije dobio odgovor na nijedno svoje pitanje.

„Ali, kad je Bog progovorio, Job je rekao: Dosada sam te znao po čuvenju, dakle slušao sam o tebi, a sada te oči moje vidješe. Dakle, molitva je način da ostanemo između dviju krajnosti: ateizma i zaborava Boga, da banaliziramo teška otajstva života i da ostanemo u napetosti čežnje za Bogom.

Dakle, kršćanstvo je neugodna napetost. Mi hoćemo da kršćanstvo bude anestetik, da nas popravi, da više nismo grešni, da smo dobri. Kršćani nisu manje grešni niti su zaštićeniji od drugih. Nego, žive u napetosti. Isusov život bio je pun napetosti“, rekao je mr. Gospodnetić.

Zaključno, predavač je rekao da po aktivnosti molitve Crkva dolazi najširem krugu ljudi. „Liturgija ne dolazi do širokog kruga ljudi, nego do onih koji idu na misu, bogoslužja. Onim što mi molimo, način kako molimo na vjeronaučnom satu, u obitelji, puno više poučavamo o molitvi nego što mislimo. Svakom svojom molitvom poučavamo o molitvi“, poručio je mr. Gospodnetić, rekavši da su svi kršćani pozvani moliti, jer molitva je način kako se otvara svoje srce i život za Boga.

„Poučavati druge u molitvi je lijepa i odgovorna zadaća kateheta, ali i teška. Molitva kateheta pred djecom je oblikovanje njihove molitve. To je važna i delikatna uloga i treba je biti svjestan; ne da je vjeroučitelj doživljava kao teret, nego da shvaća odgovornost i da Bog računa s vjeroučiteljima u toj ulozi. Minute molitve na satu su možda jedina ozbiljnija molitva koju će djeca sresti. I ona itekako ovisi o tome što je u srcu, na umu i ustima vjeroučitelja“, poručio je mr. Gospodnetić.

Nazočnima se uvodno obratio mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Vjernicima i pastoralnim djelatnicima tema molitve je na srcu, „ukoliko želimo dragocjeno blago vjere prenositi na nove naraštaje, dajući tako pravi smisao katehetsko-pastoralnom djelovanju. Svjesni smo da je takav cilj pothvat koji traži Boga, plod je njegove milosti ali i naše molitve, jer u to djelo uključena je cijela kršćanska zajednica“, rekao je don Gašpar.

Istaknuvši da o snazi molitve može pravilno suditi onaj tko ima iskustvo ustrajnog molitelja, predstojnik Dodić podsjetio je na misli njemačkog filozofa Petera Wusta (1884.-1940). Prije odlaska u mirovinu, taj sveučilišni profesor u jednom od svojih zadnjih predavanja studentima je rekao: „Možda od mene očekujete da vam pružim nekakav čarobni ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio. Čovjek raste dublje u prostoru humanosti, ne humanizma, koliko je kadar moliti. Molitva označava posljednju poniznost duha. Velike stvari života poklanjaju se samo umovima, dušama koje mole“.

Teme radionica na Katehetskom danu

Nakon izlaganja mr. Gospodnetića, sudionici Katehetskog dana su u skupinama temu praktično razmatrali te su predstavili i naglaske iz rada u skupinama.

U radionici o temi „Kršćanstvo kao vršenje dužnosti i kršćanstvo kao čežnja za Bogom“, sudionici su razmatrali pitanja: Slažete li se da je prakticiranje vjere više motivirano osjećajem dužnosti nego čežnjom za Bogom? Kako u katehetskom i radu u župi buditi čežnju za Bogom? Je li moguće dječju znatiželju i sposobnost da čeznu ‘iskoristiti’ u odgojno – katehetskom radu.

U radionici „Molitva koja mijenja čovjeka, a ne Boga“, usmjerenja za razmatranje su bila: Jeste li doživjeli da ste molili jer ste od Boga tražili da nešto učini, a na kraju vas je molitva promijenila u onome što niste očekivali? Ima li pastoralnu perspektivu vizija molitve koja mijenja čovjeka, a ne Boga? Ako naviještamo Boga koji nas voli takve kakve jesmo, kako opravdati poziv na obraćenje?

U radionici „Uloga osjeta u molitvi“ razmatralo se ima li važnu ulogu u duhovnom, molitvenom životu ono što doživljavamo kroz osjetila; koji osjet je današnjem čovjeku najvažniji; kojim sadržajima Crkva može pomoći suvremenom čovjeku da to ‘važno osjetilo’ koristi u svojoj duhovnosti i molitvi. U radionici „Osjet vida u liturgiji i molitvi“ usmjerenja su bila: Ima li sve što gledamo u liturgiji ili osobnoj molitvi važnu ulogu u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u umjetničkim izrazima, ravnotežu između ljudima bliskog i razumljivog te umjetnički vrijednog; poznaju li primjer iz prakse da je ono što gledamo pomoglo ljudima u molitvi, u otvorenosti za Boga.

U radionici „Osjet sluha u liturgiji i molitvi“ razmatralo se ima li sve što u liturgiji ili osobnoj molitvi slušamo važnu ulogu u molitvi, u otvaranju srca za Boga; kako naći ravnotežu u području crkvene glazbe, između ljudima bliske suvremene glazbe i liturgijske glazbe. Riječ je jedan od temeljnih alata navještaja – kako bi navjestitelji trebali govoriti o molitvi, a da ta riječ bude poticajna i da izaziva slušatelje da mole.

Mons. Zgrablić vjeroučiteljima: „Hvala za vašu suradnju, žrtvu i rad za Crkvu“

U obraćanju na kraju Katehetskog dana, nadbiskup Zgrablić rekao je da je molitva bitan dio života kršćanina. „Molitva je veliki dio našeg identiteta i poslanja. Rad i molitva trebaju biti povezani i nadopunjavati se. Molitva mora mijenjati naš život. Ako molitva ne mijenja naš život, onda ne molimo dobro. Ako ne napredujemo u ljubavi, to je znak nedostatka u našoj duhovnosti. Duhovnost i ljubav su stalni proces u kojima moramo rasti“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Godina molitve, prožeta Duhom Svetim, prigoda za svećenike i vjeroučitelje da se obnove u molitvi i tako svojim radom pomognu ljudima da rastu u molitvi.

Nadbiskup je poželio da Godina molitva potakne da molitva pripremi život, rad i sve aktivnosti u poslanju Crkve, da se sadržaj kateheza, homilija, rada povjerenstava prožme učenjem ljudi za molitvu, da se osvijesti važnost molitve i time pomogne ljudima da rastu u vjeri.

„U vjeri se raste koliko se moli. Neki pokazatelji kažu da koliko osoba moli, tolika je i vjera te osobe. Važno je ljude učiti moliti na ispravan, zdravi način. Nezrelo je težiti isključivo za osjećajem u molitvi, da čovjek traži samo sebe, a ne Boga; kad čovjek traži svoju ugodu, svoj mir, a ne traži živoga Boga“, upozorio je nadbiskup, rekavši da treba biti oprezan prema duhovnoj ponudi nekih susreta kada pojedinci trče za duhovnim sadržajima „gdje se jako naglašavaju osjećaji, kada molitvom nastoje ugoditi sebi, a ne živom Bogu. Neka se molitva ne pretvori u traženje sebe, umjesto da se traži živoga Boga“, poručio je zadarski nadbiskup.

Mons. Zgrablić zahvalio je vjeroučiteljima na svemu što čine u svom pozivu. „Hvala što ugrađujete sebe u svoj profesionalni rad. Radujem se suradnji i susretima s vama i s Katehetskim uredom, želimo vam biti podrška. Cijenimo vaš rad kao prvih suradnika u katehetskom radu. Hvala za vašu suradnju, vjeru, žrtvu, trud i rad za Crkvu. Izražavam vam priznanje i zahvalu. Nije lako raditi u školi. Želim vam izdržljivost u teškim situacijama, u izazovima s učenicima i roditeljima“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju vjeroučiteljima.

Mons. Zgrabliću to je bilo prvo sudjelovanje na Katehetskom danu kao zadarskom nadbiskupu. Stoga je don Gašpar Dodić čestitao nadbiskupu na preuzimanju te službe i poželio da ga Duh Sveti vodi, jača i nadahnjuje u pastirskoj službi.