“Svećenici su ujedno i govorni profesionalci, jer njihovo je poslanje neodvojivo od govora, od razgovora, od riječi upućene drugim osobama”, na okruglom stolu „Kultura (raz)govora svećenika u različitim pastoralno-katehetskim područjima rada“, rekao je uvodeći u temu glavni urednik Glasa koncila i moderator okruglog stola, Branimir Stanić.

“Cilj je uspostaviti ozračje dijaloga neteoloških struka sa zahtjevnom svećeničkom službom koja je u često vrlo zamršenim suvremenim okolnostima primorana oduprijeti se napasti samodostatnosti”, istaknuo je u nastavku Stanić te naglasio da je “cilj okrugloga stola iz psihološke, komunikološke i retoričke perspektive suočiti se s pojedinim govornim izazovima koje suvremena kultura stavlja pred svećenike u susretu s osobama i zajednicama, događali se oni uživo ili preko mrežnih tehnologija, te pokazati kako postignuća u navedenim trima znanstvenim disciplinama pastoralcima i katehetama mogu pomoći u nošenju s tim izazovima”, istaknuo je uvodeći u tematiku okruglog stola Stanić.

Polazište za razgovor s dr. Lovorkom Brajković bilo je poimanje kulture koja paradoksalno pati od anonimnosti, a istovremeno je, kako je napisao papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium, opsjednuta pojedinostima tuđih života, „besramno prepuštena morbidnoj znatiželji“. Kako odgovoriti zahtjevu da u današnje doba u kojem raste anonimnost, u doba kada se ljudi jedni od drugih udaljavaju, zatvaraju pastoralni službenici poput kakve gerile još pomnije i suosjećajnije promatraju i prate druge? U kojoj mjeri je moguće s psihološke strane uvesti svećenike u umijeće praćenja drugoga na način da „izuju sandale prije svetog tla drugoga“? Kako postići da ritam toga praćenja bude odmjeren i ohrabrujući, blizak i pun poštovanja i suosjećanja? Kako da svećenik ozdravlja, oslobađa i potiče rast osoba u kršćanskom životu, u okolnostima kada se sve želi sada i odmah; u okolnostima kada je na cijeni izgubila strpljivost?

Na pitanje kako svećenik može ući u tuđu kožu prof. Lovorka Brajković istaknula je da se i u svećeničkom pozivu vidi razlika između sposobnijih i malo manje sposobnih svećenika za ostvarivanje kontakata s drugim osobama. “Ljudi vas promatraju i kad mislite da niste promatrani”, rekla je Brajković te naglasila da “razlika između onoga tko može dobro ući u tuđe cipele i onoga tko to ne može jest empatija i suosjećanje. Vi ste na raspolaganju ljudima i zajednici 24 sata dnevno. Postoje ljudi kojima je teško osjetiti tuđu radost, sreću, napredak. Dakle, onaj koji to može osjetiti kod drugih je netko tko će biti jako dobar svećenik. Kako to postići? To je vještina koja se uči. Da biste to mogli, mora postojati temelj, a to je ona sposobnost da uđemo u cipele drugih ljudi”, naglasila je prof. Brajković te nastavila istaknuvši da je “rad na sebi vrlo važan kako bi se moglo “osjetiti” drugu osobu, a to nije jednostavno jer treba izbjeći poprimiti emocionalno stanje druge osobe. Granice su važne i nije dobro preuzeti stanje druge osobe kojoj se nastoji pomoći. Vi ste jako promatrani i skenirani i nema tako dobrog skenera kao ljudi koji vas promatraju. Ipak, briga o sebi je nužna i potrebna, a to je da biste i vi dalje mogli funkcionirati i biti u miru s drugima”, naglasila je Brajković.

Izv. prof. dr. Igor Kanižaj s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu govorio je iz komunikološke perspektive na temu „Nova evangelizacija i digitalni urođenici“. Čini se da je pred svećenike stavljen nepremostiv izazov: kako da iz ambijenta koji je do jučer činila npr. župa kao omeđena teritorijalna cjelina i ljudi koji su živjeli na tom području i s kojima se susretalo „uživo“, sada pred sobom imaju ljude koji imaju novo, usporedno boravište – u digitalnim prostorima. Bez obzira na uzrast, bili stariji ili mlađi, više ili manje obrazovani, bogatiji ili siromašniji i katolički vjernici sve više žive kao digitalni urođenici. Neka od pitanja koja vape za odgovorima mogla bi glasiti: Trebaju li pastoralni djelatnici početi govoriti nekim novim jezikom, preuzimati u komunikaciji nove simbole te usvajati nove poruke i paradigme? Je li moguće iz komunikološke perspektive rasvijetliti nove načine odnosa prema Bogu, drugima i svijetu u doba kada župe nastanjuju digitalni urođenici? Kako župniku pomoći doći do digitalnih mjesta gdje se stvaraju nove priče i paradigme, gdje nastaju nove ljudske interakcije, nove kulture, to jest „nevidljivi gradovi“ o kojima je pisao papa Franjo u pobudnici Evangelii gaudium?

Ima li svećenik “pravo” nemati društvene mreže ili imati, ali istovremeno i ne komunicirati putem istih bilo je pitanje upućeno prof. Kanižaju koji je rekao da o tome odlučuju svećenici i da ih nitko ne može na to prisiliti. “Ja zbog posla moram koristiti veći dio društvenih mreža, ali daleko od toga da sam o njima ovisan. Nastojim ih iskoristiti više nego one mene. Jedan naš biskup dobro je rekao da bismo trebali uzimati samo onaj sadržaj koji nas izgrađuje. Idealna je prilika, s druge strane, da preko društvenih mreža uputimo svoju poruku, da drugima budemo blizu, onima tugujućima i usamljenima. Ako ću moći doći do nekog vjernika koji upravo prolazi patnju i bol te ću mu preko poruke uputiti ohrabrenje i mir, onda je to postiglo svoj smisao, no ako njega to ne djeluje, koristit ću neki drugi način. Važno je da drugi mogu do vas doći, da budete kanal do drugih ljudi. To je borba za naše slobodno vrijeme koje često uzimamo zdravo za gotovo”, naglasio je prof. Kanižaj.

„Homilija kao kulturno djelo“ tema je o kojoj je govorila prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić s Odsjeka za fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Papa Franjo u pobudnici „Evangelii gaudium“ nazvao je homiliju „kamenom kušnje“ na temelju kojega se ocjenjuju blizina i sposobnost susreta pastira sa svojim narodom. I Papa zapaža da je žalosno ako i vjernici i zaređeni službenici trpe zbog homilija. Pod vidom homilije koja se može donekle smatrati i kulturnim susretom svećenika i naroda prof. dr. Varošanec-Škarić govorila je o zahtjevu koji se stavlja pred svakoga govornika, pa i propovjednika, a to je – profilirati svoje slušatelje. Drugim riječima, propovjednik mora „poznavati srce svoje zajednice“. Kad Papa poziva na srdačnu bliskost propovjednika s narodom, kad vapi za toplinom tona njegova glasa, za krotkošću njegovih riječi i radošću njegovih gesta – traži li zapravo previše? Kako da propovijed u suvremenoj kulturi komunicira ljepotu slika koje je Gospodin koristio da potakne prakticiranje dobra? Kako da propovjednik prigne uho svojem narodu kako bi otkrio što je to što vjernici trebaju čuti? Kako da se izbjegne najveći rizik za propovjednika: umjesto da radi na ljepoti izričaja postaje toliko naviknut na vlastiti jezik da misli da ga svi drugi prirodno razumiju i koriste?

Na pitanje o nekim svećenicima koji imaju sposobnost privući mase i dobri su komunikatori prof. Škarić rekla je da se radi o svećenicima koji imaju “talent brzog uspostavljanja komunikacije s gledateljima, ali govornik se ne rađa, već se njime postaje. Demosten je bio najgori mogući materijal za govornika, ali je imao motiv i vježbao je. Znači, govornik se postaje sa mnogo vježbanja i naravno, ako imate stručnjake s kojima se radi. To se može postići”, rekla je prof. Škarić. U svojem govoru naglasila je i nužnost vjerodostojnosti svećenika koji govori okupljenim vjernicima jer tada neće biti potrebno uvjeravanje vjernika. “Svojom pripremom i kredibilitetom uvjerit će okupljene u ono što govori”, rekla je prof. Škarić.

Foto//Dario Zürchauer//Izv. prof. dr. sc. Lovorka Brajković

Foto: Dario Zürchauer//Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić

Foto//Dario Zürchauer//Izv. prof. dr. Igor Kanižaj