Zagreb, (IKA) – Komisija HBK Iustitia et pax u prigodi predstojećeg Dana planeta Zemlje organizirala je 19. travnja u dvorani Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta “Vijenac” u Zagrebu razgovor o enciklici pape Franje “Laudato si'”. Uvodeći u program, tajnik Komisije Anto Mikić naglasio je kako se time želi pozvati na promišljanje o enciklici, koja je svojevrstan orijentir, ne samo crkvenoj, vjerničkoj javnosti, nego i široj javnosti, odnosno cijeloj društvenoj sredini u kojoj živimo i djelujemo. Pozdravljajući okupljene, predsjednik Komisije bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak istaknuo je potrebu promišljanja Papinih dokumenata u crkvenoj i široj javnosti. Tim više to je važno jer je oznaka ovoga pontifikata Papino nastojanje kontinuiranog dijaloga, te širenje istog, rekao je biskup, dodajući da je upravo ovaj dokument dobra prigoda za dijalog na koji su pozvani svi zainteresirani, jer se tema odnosi na sve ono što nas okružuje, bilo da je to prirodni ili pak društveni okoliš. Naravno da taj dijalog zahtijeva kulturu koja se mora izgrađivati od najranije dobi. Smatram da bez obzira kakve su okolnosti u društvu, o tim stvarima bi trebalo neprestano govoriti, istaknuo je biskup Huzjak.
Izv. prof. dr. Vladimir Dugalić istaknuo je kako Papino razmišljanje o toj problematici potvrđuje činjenicu da je Crkva u kontinuitetu učenja koji se temelji na njezinom stogodišnjem socijalnom nauku, a “Laudato si'” u nekim segmentima daje novi naglasak. Papa se želi vratiti na teocentričnu viziju svijeta. To je vizija svijeta koja je oblikovala Europu, a jednim dijelom i američki kontinent, te oblikovala naš mentalni sklop, našu viziju prema onome što je stvoreno, a onda i prema samome Stvoritelju. Papa kreće od toga da je čovjek stvoren na sliku Božju, te je tom i takvom čovjeku povjeren ovaj svijet, i on ima odgovornu zadaću namjesnika i upravitelja svega stvorenoga, rekao je dr. Dugalić. Istaknuo je kako pitanje ekologije nije da mi nekome želimo nešto zabraniti. Papa će problem ekološke krize postaviti kao problem gdje je čovjek iznevjerio Stvoritelja, ali istodobno ostaje mu dužnost oblikovati ovaj svijet. Prema tome, Papa ne želi reći da ekologija ide prema tome da uime zaštite prirode, životinja, sad moramo sve zaustaviti. Nije protiv napretka, naprotiv izreka ekološka svijest otvorena je napretku. Istaknuo je kako ovu encikliku ne možemo shvatiti, ako se ne vratimo na encikliku Benedikta XVI. “Spe salvi”. Ona je teološki temelj na kojem gradi papa Franjo. I papa Benedikt XVI. zapitao se kako je došlo do toga da je današnji svijet Isusovu poruku počeo shvaćati individualistički, u smislu da današnji čovjek bježi od odgovornosti za sebe i za svijet oko sebe. Tako na tragu promišljanja Benedikta XVI., papa Franjo nastavlja, i ističe kako se “u moderni zbio pretjerani antropocentrizam, koji samo pod drugim vidom danas nastavlja biti zaprekom svemu što je zajedničko. Obnova odnosa s prirodom nije moguća bez obnove samog čovjeka”, citirao je papu Franju, jer “ne može biti ekologije, bez odgovarajuće antropologije”. Podsjetio je kako papa Franjo na više mjesta u enciklici ističe da je uzor ekološkoj krizi iracionalna vjera u napredak ljudske sposobnosti koja isključuje Božji naum o čovjeku kao odgovornom upravitelju stvorenoga. Takav stav vodi prema kulturi odbacivanja, jer tehnologija vezana uz financijske interese, koja se predstavlja kao jedino rješenje problema, zapravo nije sposobna vidjeti misterij mnogostrukih odnosa koji postoje među stvarima. Dokle god ekonomske moći opravdavaju trenutačni svjetski sustav, u kojem prevladavaju špekulacije, težnja za postizanjem financijske dobiti, koji negiraju cjelokupni kontekst i učinke na dostojanstvo i prirodni okoliš, neće, prema Papinim riječima, “biti značajnijeg pomaka u rješavanju ekološke krize”. Tako izlazi na vidjelo da je propadanje okoliša i srozavanje čovjeka i etike tijesno međusobno povezano i svaki ekološki pristup mora uključivati socijalnu perspektivu, upozorio je dr. Dugalić. Klima je opće dobro, pripada svima, i svima je namijenjena, i briga za ekosustav zahtijeva dalekovidnost, jer nitko tko “traži materijalni probitak nije uistinu za očuvanje te prirode”. Papa Franjo traži da nas ova enciklika potakne na jedan drukčiji mentalitet, i na drukčiji način razmišljanja. Zato ju je vrijedno pročitati, zaključio je dr. Dugalić.

Dr. Neven Šimac osvrnuo se na socijalnu, ekonomsku i političku dimenziju koju ta enciklika nosi. Ako se krene od političkih naglasaka, vidi se da okružnica pristupa politici u dvostrukoj definiciji: brige za rad i obnašanja i vršenja odgovornosti u zajednici, i daje kritiku onoga što je danas se upravo “magnetska devijacija” politike kao sile, moći, vlasti. Naravno, pored ove kritike, u enciklici nalazimo dobrih primjera, upravo političke zauzetosti kao dužnosti građana, rekao je dr. Šimac, te ukazao i na činjenicu kako Papa upućuje na kulturu potrošnje, koja daje prvenstvo kratkoročnosti, a to je karakteristika našeg vremena, potom daje prednost privatnom interesu nad javnim i iskazuje se kao određena sljepoća političke opsjednutosti neposrednom koristi i stalnim rastom. Politika o kojoj enciklika govori je novi oblik vlasti koja slijedi logiku “tehnološke paradigme” što je izvor njene neodgovornosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Dr. Šimac naglasio je kako enciklika nigdje ne rabi termin javni interes, već “opće dobro”, upravo u onoj definiciji, koju je dala pastoralna konstitucija “Gaudium et spes”.
Dokument ukazuje na nešto čega nismo dovoljno svjesni, a to je ubrzanje ritma života i događanja u posljednjih pola stoljeća. To enciklika naziva “ubrzanje”, koje je u raskoraku sa sporošću biološke evolucije, a čak i samog čovjeka. Nadalje ukazuje na velike globalne promjene: nezaustavljivi razvoj gradova, prometa, zagađenja zraka, stalne zvučne agresije, segregacije i socijalne fragmentacije, isključenosti, povećavaju se nepravde, nasilje i novi oblici agresivnosti, socijalna degradacija, nestajanje integrativnoga društvenog veza. Šimac je upozorio i kako enciklika vrlo jasno ističe da postoji “ekološki dug bogatog Sjevera prema siromašnom Jugu”, posebno bivših kolonijalnih zemalja prema siromašnim zemljama, ali taj se dug povećava s eksploatacijom njihovih prirodnih bogatstava, i uništavanjem okoliša. Tekst ukazuje na potrebu za novim svjetskim, univerzalnim solidarnostima, za etikom u međunarodnim odnosima, za integralnim rješenjima koje vode računa o međusobnim utjecajima prirodnih i društvenih sustava.
Na kraju se dr. Šimac upitao, može li se ova enciklika nazvati “Summa ecologica et socialis cristiana”, te ustvrdio da može, jer je “s jedne strane sažetak pola stoljeća naglašene brige za stvorenja u socijalnom govoru Katoličke Crkve, s druge strane to je pregled i sinteza bogatih doprinosa brojnih mjesnih Crkava i njihovih BK, jer je nadogradnja prvog i drugog, pa time i suvremena sinteza kršćanske integralne brige za prirodni ljudski okoliš, istovremeno za najsiromašnije i najnapuštenije koji su najviše pogođeni degradacijom okoliša, a najmanje odgovorni”. Uslijedila je rasprava u kojoj je više sudionika istaknulo važnost enciklike za društvo uopće. Tako je ekološki aktivist s Krka Vjeran Piršić ustvrdio da je to “dokument koji objašnjava gdje je kriza, ali ono što je osnovno daje nam odgovore. To je dokument koji je fundamentalan, praktičan, apsolutno primjenjiv i integralan”. Zaključio je, kako je trenutačno na “tržištu” ideja ovo najrelevantniji dokument. U glazbenom dijelu sudjelovala je učenica harfe Gabrijela Hodžić.