Na početku Simpozija pozdrave gostima, profesorima i studentima Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uputio je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Mario Cifrak.

U prvom dijelu Simpozija predavanje su održali izv. prof. dr. sc. Slavko Slišković na temu Crkva i razvoj školstva i doc. dr. sc. Daniel Patafta na temu Povijest teološkog studija u Zagrebu.

Kroz prvo izlaganje izv. prof. dr. sc. Slavko Slišković iznio je pregled odnosa, stava i doprinosa Crkve razvoju školstva. Veliki doprinos Crkve uočava se tijekom srednjeg vijeka kad se osnivaju i vode katedralne, dvorske i samostanske škole, a redovnici sv. Benedikta i njihovi samostani bili su žarišta pismenosti. Izv. prof. dr. sc. Slavko Slišković osobito je istaknuo odredbu III. lateranskog sabora prema kojoj je svaka katedralna crkva morala osigurati besplatnog učitelja za siromašne kako nikome ne bi bilo uskraćeno obrazovanje. Brojne odgojno-obrazovne ustanove kroz povijest su vodili franjevci i dominikanci, a na području Hrvatske osobito je bio značajan biskup Drašković koji je osnovao sjemenište u Zagrebu i odredio da se u svakoj župi biskupije osnuje škola. Zaključujući povijesni pregled, izv. prof. dr. sc. Slavko Slišković zaustavio se na 19. st. kad dolazi do izolacije Crkve, obrazovanje klera stavljeno je pod nadzor države, a ban Ivan Mažuranić pokušava provesti modernizaciju školstva u Hrvatskoj i Crkvi ostavlja samo nadzor nad vjeronaukom.

Doc. dr. sc. Daniel Patafta u svojem izlaganju istaknuo je da je povijest organiziranog teološkog studija u Zagrebu moguće pratiti od biskupa Stjepana II. koji je u biskupiju doveo dominikance, franjevce i pavline s ciljem organizacije školstva. Zagrebačku katedralnu školu reformirao je Augustin Kažotić te je siromašne učenike oslobodio plaćanja školarine, dok se imućnijima visina školarine određivala prema imovinskom cenzusu, a također je inzistirao da se uz teološke predaju i filozofski predmeti. Počeci teološkog studija prate se od osnivanja katedre moralne teologije, a do 1776. godine i ukidanja isusovačkog reda, teološki studij ostaje pod vodstvom isusovaca. U 20. st. osnovana je Hrvatska bogoslovna akademija, počinje izlaziti Bogoslovska smotra i javljaju se velika teološka imena, a širi se i nastavni program na fakultetu i utemeljuju se nove katedre, znanstveni i istraživački instituti. Nakon II. vatikanskog koncila oživljava se teološka misao, ponovno se pokreću časopisi, prevodi se Biblija, a sve to je omogućilo potpisivanje protokola o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. godine.

U drugom dijelu predavanja su održale dr. sc. Vlasta Švoger, znanstvena savjetnica, na temu Reforma visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji i stvaranje modernog sveučilišta u Zagrebu i doc. dr. sc. Ana Biočić na temu Doprinos profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilištu u Zagrebu kroz službu rektora Sveučilišta.

“Prije reformi provedenih u Habsburškoj Monarhiji”, kako je naglasila dr. sc. Vlasta Švoger, “Katolička Crkva imala je važnu ulogu u obrazovanju, pogotovo isusovci i drugi crkveni redovi koji su osnivali škole. U 18. st. najprije je provedena reforma visokog školstva, počevši od fakulteta Sveučilišta u Beču 1749. godine. Reformama je rukovodilo Dvorsko školsko povjerenstvo, a uzor reforme bila su reformirana pruska sveučilišta. Povjerenstvo za reformu školstva osnovano je u travnju 1848. godine, a reforma Sveučilišta temeljila se na smjernicama Nacrta temeljnih načela javne nastave u Austriji.“ Osim pregleda provedenih reformi, dr. sc. Švoger prikazala je i razvoj visokoškolske nastave u Hrvatskoj, od filozofskog tečaja na isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu koji je postao Neoacademia Zagrabiensis 1669. godine, pa do Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu koja je imala Filozofski, Pravni i Teološki fakultet i koja je postala okosnicom Sveučilišta u Zagrebu.

Doc. dr. sc. Ana Biočić najprije je u izlaganju predstavila zakonski okvir prema kojem se birao rektor Sveučilišta u Zagrebu. Prema zakonu iz 1875. godine, za rektora je na mandat od jedne godine mogao biti izabran redoviti profesor i to apsolutnom većinom glasova, a birali su ga profesorski zborovi preko delegata, dok je izbor potvrđivao kralj. Na početku svake akademske godine održavala se svečana inauguracija rektora. Do 1926. godine održavao se izbor po turnusima, odnosno svake godine birao se rektor iz druge sastavnice Sveučilišta, što je posljedično značilo da je svake treće godine za rektora bio izabran profesor s Bogoslovnog fakulteta. Propašću Habsburške Monarhije 1926. godine zakon je propisivao da rektora bira sveučilišno vijeće na 3 godine, potvrđivao ga je ministar, a konačno imenovao kralj. Nakon II. svjetskog rata, zbog povijesno-političkih prilika, profesori s Bogoslovnog fakulteta više nisu bili birani za rektore Sveučilišta. U nastavku izlaganja doc. dr. sc. Biočić je predstavila najznačajnije doprinose rektora s KBF-a od 1876. godine do 1938. godine.

XIV. diem theologicem zatvorio je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. sc. Mario Cifrak, zahvalivši svima koji su sudjelovali u pripremi i provedbi simpozija.