Zagreb, (IKA) – U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju Hrvatske redovničke konferencije u nedjelju 17. prosinca u crkvi Sv. Franje u Zagrebu održana je adventska duhovna obnova za redovnice i redovnike u Zagrebu. Susret je počeo pjevanom Večernjom koju je predvodio provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević i sestre milosrdnice.
Prigodni nagovor s temom „Drugi – dar ili opasnost?” održala je predavačica na Katoličkome bogoslovnom fakultet u Đakovu članica Družbe Presvetog Srca Isusova dr. s. Silvana Fužinato.

Došašće je vrijeme kada malo zastanemo, i kad se trebamo propitati tko smo, gdje smo i kamo idemo. Razmišljat ćemo o jednoj temeljnoj značajki ne samo redovničkoga, nego čovjekova života uopće. Riječ je o tomu da je čovjek biće odnosa, biće dijaloga. Stoga ćemo govoriti o bratstvu ili sestrinstvu ili još bolje rečeno o drugom, rekla je uvodno Fužinato. Kroz niz biblijskih primjera predavačica je istaknula da Bog čovjeka uvijek stavlja u kontekst drugoga, podsjetivši da u izvještaju o Postanku stoji da Bog konstatira da nije dobro da čovjek bude sam. Pitajući „što se događa u čovjeku i s čovjekom kad drugog ne prihvati kao dar” ukazala je na biblijski izvještaj o Kainu i Abelu.
Kod rođenja Kaina navodi se da je Eva stekla „čovjeka od Gospodina”, a za rođenje Abela nije zapisano „rodi se drugi sin”, već Kainov brat. „U cijelom izvještaju imenica brat pojavljuje se sedam puta, ali nikada u odnosu prema Kainu. Za njega se nikada ne kaže da je bio brat, imenica brat upotrebljava se uvijek za Abela. Što nam to govori? Da se braćom ili sestrama ne rađa, nego se braćom i sestrama postaje”.
Nadalje je podsjetila kako ne znamo ništa o njihovu djetinjstvu, jer biblijski pisac donosi prizor iz njihova života kad prinose dar Bogu: Kain kao zemljoradnik, a Abel kao pastir. „Ne znamo kako su živjeli, no znamo da se može živjeti kao braća a da se nikada ne susretne. Moguće je živjeti svaki dan u istoj kući, kao i samostanu, a da se drugomu ne uputi ni riječ. Budući da ova dvojica braće ne komuniciraju, mora intervenirati netko komu se ta situacija ne sviđa, a to je Bog. Jednoga dana kada prinose darove, Bog reagira tako da je pogledao Abelovu žrtvu, a Kainovu ne. Njegova je reakcija, kako ju navodi biblijski pisac, je: ‘jako se razljuti i namrgodi se lice njegovo’. Sve se to događa u ekstremnoj tišini. Kain se ni jednom riječju ne obraća svome bratu niti Bogu. Možda ćemo u Božjem djelu vidjeti nepravdu, ali on je tu izuzetno pravedan i prema Abelu, jer ga je konačno vidio, njega koji je bio beznačajan. Ali je pravedan i prema Kainu, jer ga nastoji osloboditi iz onog posebnog privilegiranog, pa i zarobljavajućeg odnosa koji je imao sa svojom majkom. Bog to čini da Kain pogleda svoga brata. To je nakana Božjega pogleda, da Kain pogleda Abela da vidi da ima brata i da ga kao takvoga prihvati i uđe u bratski odnos”. Nadalje je naglasila kako u toj situaciji Bog ne ostaje na tome, već uspostavlja s njim dijalog. „Ne da bi ga osudio, izrekao moralni sud, već da se otvori i da izrekne ono što ga iznutra izjeda. I Bog ga pita: ‘Zašto si ljut i zašto je palo lice tvoje’. No, on ne odgovara”.
S. Fužinato pojasnila je kako Bog želi ukazati na to da prihvati svoju granicu, da prihvati da mu ne pripada sve i da mu ne može sve pripadati, jer onaj kome sve pripada, koji sve zna, to je Bog. Također to je poticaj da uđe u dijalog s bratom. „Bog ga poziva na dijalog, na izlazak iz samoga sebe, i na polazak ususret Njemu, a onda i drugome. No, Kain ne progovara, on šuti. Ta šutnja nam govori da istinski problem nije Abel, nego Kain i njegov odnos sa samim sobom, i s Bogom, tj. njegovo shvaćanje Božje ljubavi”. Nakon Božjeg poziva na dijalog u kojem Kain nije odgovorio niti na jedno postavljeno pitanje, autor nastavlja izvještaj izrazom „i reče Kain”.
No, kad pogledamo što govori, on se ne obraća Bogu, nego Abelu bratu svome, ali što mu govori: ništa. U hebrejskom tekstu nema riječi „hajdemo u polje, izađimo van, siđimo u dolinu”. To smo u prijevodima dodali da ispunimo prazninu koja postoji u hrebrejskom tekstu, rekla je s. Fužinato, te nastavila: „Nije to biblijski pisac zaboravio, već je to ostalo prazno da bismo mi dali odgovor. Biblijski pisac nam poručuje da je ovdje došlo do odsutnosti riječi, a odsustvo riječ rađa smrt”. U tom je vidu ukazala na Adama i Evu. Adam je bio u samoći, što znači može umrijeti, a može uspostaviti dijalog i ostvariti se kao osoba samo s drugom osobom. Kain dakle, nije ništa učinio riječju, već djelom: umjesto da govori, on ubija.

Vrijeme adventa u kojem se svatko od nas intenzivno i ozbiljno priprema za Isusovo utjelovljenje u osobnom srcu i životu i za ponovno uspostavljanje dijaloga s Bogom koji nas je toliko ljubio da je postao jedan od nas, prigoda je i za obnovu međuljudskih bratskih i sestrinskih odnosa u kojima moramo priznati da ne utjelovljujemo uvijek Boga. Ne utjelovljujemo uvijek niti Adama niti Evu, nego se više puta među nama zna dogoditi situacija Kaina i Abela. Odnosno situacija u kojima drugoga ne prihvaćamo kao dar u odnosu s kojim se možemo ostvariti kao osobe, braća ili sestre, nego kao opasnost koju moramo ukloniti, isključiti iz svoje sredine. Ako ne možemo to fizički učiniti, jer smo primorani živjeti zajedno, tu osobu ćemo iščupati, ‘ubiti’ u vlastitom srcu. U ponovnom rođenju drugoga, brata ili sestre u nama, pa i ponovnom rođenju samih sebe kao dar, kao brata i sestre drugomu u dubokoj istini da smo i sami u odnosu prema drugima i samima sebi i Kain i Abel nužno je prihvatiti i utjeloviti sljedeće značajke, rekla je Fužinato, te navela nekoliko etapa koje mogu pomoći u ponovnoj uspostavi zacjeljenju ili poboljšanju međuljudskih odnosa ne samo unutar zajednice, nego i izvan nje u svakom odnosu „ja – ti”.
Na prvom mjestu naglasila je važnost prihvaćanje istine o samome sebi i o drugomu. Nadalje, važnim je naglasila prihvaćanje misterija drugoga, te stvaranje ozračja za jedno „mi”, jer „da bismo stvorili jedno mi potrebno je ‘ja i ti’, gdje je ja ja, i ti ti nema jednoga mi”. Podsjetila je i na važnost odgovornosti, „’gdje je brat tvoj, gdje je sestra tvoja’ pitanje je koje će nam Bog sigurno postaviti kad dođe njega lice u lice”.
Stoga, neka ovo vrijeme adventa bude ponovno rađanje Boga u nama, ali neka napose i prije svega bude vrijeme u kojemu ćemo se u odnosu jednih prema drugima iznova roditi kao braća i sestre u punom smislu, jer dok u našim zajednicama bude ijedan Abel, Isusovo stvarno i autentično rođenje neće se dogoditi”, zaključila je Fužinato.
Riječ zahvale na kraju je uputila predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović, ASC. Ona je izrekla zahvalu fra Juri Šarčeviću i svima koji su u proteklom razdoblju vodili Konferenciju. Posebnu pak zahvalu izrekla je donedavnom predsjedniku Povjerenstva za trajnu formaciju fr. Anti Gavriću, OP, na organiziranju i ove duhovne obnove.
Nakon nagovora bila je prigoda za sakrament pomirenja.