Održana panel konferencija „(Auto)destrukcija kockanja” na zagrebačkom Sigetu
FOTO: DARIO ZÜRCHAUER/PANEL KONFERENCIJA "AUTODESTRUKCIJA KOCKANJA"
Zagreb (IKA)
Panel konferencija „(Auto)destrukcija kockanja” o ovisnosti o kockanju održana je 6. ožujka u crkvi Uzvišenja Svetog Križa u Sigetu.
Ovisnost o kockanju jedan je od najvećih problema današnjeg društva, a posebno pogađa mlade i (mlade)sportaše, koji su često izloženi tom riziku. Kockanje može dovesti do teških financijskih, psiholoških i obiteljskih posljedica, a prvi korak prema rješenju je osvještavanje opasnosti koje ono nosi. Na konferenciji su o tome govorili vlč. Domagoj Matošević o duhovnoj perspektivi problema i put iz ovisnosti, dr. Luka Maršić koji je govorio o psihološkom i društvenom aspektu ovisnosti o kockanju te bivši profesionalni nogometaš koji je podijelio osobno svjedočanstvo borbe s kockarskom ovisnošću.
Motivaciju za pokretanje panel konferencije „(Auto)destrukcija kockanja” pojavila se zbog dojava sve više bivših nogometaša i trenera o problemu ovisnosti kockanja koje često završe i fatalno, rekao je moderator konferencije Leon Mesarić, ujedno i predstavnik zajednice sportaša Cathletico – Pray and Play (hrv. Igraj i Moli) Pritom je istaknuo da su jednostavno kao zajednica bivših nogometaša i drugih sportaša osjetili poziv da o toj važnoj temi progovore i osvijeste taj problem.
Prvi govornik panela dr. Luka Mršić, stručnjak za ovisnosti između ostaloga je spomenuo da je prema nekim procjenama oko pola milijuna hrvatskih građana izravno ili neizravno pogođeno posljedicama ovisnosti o kocki i igrama na sreću, ali i drugih ovisnosti. U posljednjih nekoliko godina dogodio se porast onih koji traže liječenje od te ovisnosti. Govoreći posebice o ovisnosti o kocki, dr. Mršić koristio je pojam skrivenosti jer se o takvoj ovisnosti nedovoljno govori o javnosti, a može biti i dugo skrivena sve dok se ne nagomilaju problemi.
Govoreći o suvremenom društvu dr. Mršić naglasio je da je ono napravilo od pojedinca ‘homo ludensa’ – čovjeka igre, a kod ovisnika se događa paradoks da tražeći sreću, gubi radost. Do 50-ih godina smo živjeli u konceptu čovjeka radnika koji je tada imao sigurnost u svome radu, u znoju svoga lica, institucijama, crkvi, vjeri, ljubavi. Od 60-ih godina uspjeli smo stvoriti društvo u kojem dokolica, odmor postaje jedan od glavnih momenata svrhe življenja. Pokušavamo doživjeti na takav način slobodu. To je moderno društvo pretvorilo u postmoderno društvo u kojem osoba gubi subjekt, a kada osoba gubi svoj subjekt – svoje ja, onda netko u to mora ući. Digitalna konstrukcija ne kreće od 90-ih godina, već i ranije sa televizijom. Neki kažu da smo još do radija imali svijet u kojem smo mislili i stvarali svoje slike u glavi. Kada su krenuli procesi vizualizacije naši neuroni gube onaj koncept svog napora u stvaranju slika. Na isti način nestaju institucije, obitelj, zajednice, institucije koje nas trebaju korigirati poput škole, vrtića, radnih zajednica su prestale gledati što je čovjek i već ga vide kao marketinškog obraćenog individuuma na kojem će samo zarađivati. U tom trenutku društvu shvaća da je koncept igre način na koji se može ući u naš svijet, našu glavu i obitelji. Mi živimo kao individue odnosa prema željama, a danas je čovjek izgubio koncept želje i “otišao” je u žudnju. Igra je postala žudnja, budi emocije, a one korigiraju kognitivni dio našeg aparata, a to je razum. U jednom trenutku društvo gubi mogućnost razlučivanja bitnog od nebitnoga, a stvara se pozicija duboko neobičajnih stvari u običajne, primjerice da čovjek može po 5-10 sati gledati TV ili biti u mrežama koje su iluzija.
Vlč. Domagoj Matošević govorio je o duhovnoj perspektivi problema i putu iz ovisnosti. “Svećenik sam već 22 godine i mogu reći da je unatrag ovih 20 godina problem ovisnosti o kocki jako povećao i sve više ljudi traže pomoć. Svi vidimo koliko je to veliki problem, pa bih želio da i ovaj susret bude znak nade, ali i skrećem pažnju i na one ljude koji se bave ovim temama – oni su također znak nade. Naglasio bih koliko je u problemu ovisnosti važna duhovna dimenzija čovjeka jer on može snagom duha utjecati na dimenziju tijela i psihe. Ono što se popularno zove autotranscendencijom. Vrlo je važno moći reći Ne, ali ovisnik tu ima veliki problem i često puta posrne, no uz svaki Ne treba reći s druge strane i nečemu Da. Čovjek može svojem životu dati smisao, malim koracima, a tamo gdje se taj smisao pronađe vjerujem da je i početak ozdravljenja”, rekao je vlč. Matošević pritom primijetivši da se danas sport često promatra kao ideologija i u želji za neprestanim uspjehom, još od malih nogu kod djece – gubi se iz fokusa dublji smisao sporta i širina, bogatstvo koje ono pruža. Jureći za uspjehom stvara se neuspjeh, a to dovodi do frustracija, zaključio je.
Petar Franjić bivši je profesionalni nogometaš sa zapaženom karijerom. Kao mladić susreo se s igrama na sreću i to ga je, kako kaže, povuklo na dno ovisnosti. Lako je dolazio do novca zbog uspjeha u sportu i novčanih primitaka, pa je sve počelo kao zabava, ali ubrzo je počeo gubiti kontrolu i novac. U svojem je svjedočanstvu naglasio da ga je ta ovisnost opteretila i zaokupljala, stvarala financijske probleme, razorila ljubavnu vezu i dovela do ruba. Njegovo svjedočanstvo dirljiv je prikaz čovjeka koji ima ideale, vrijednosti, talente i dobro srce, ali nema granica. “Najgore je kada prvi puta ostvariš dobitak. Da je barem suprotno bilo, da sam nekoliko puta izgubio i dojadilo bi mi, ali ne. Često sam znao reći da je najgore ako ostvariš dobitak što mnogi nisu shvaćali. Zlo nikada ne spava i nastoji te namamiti tim dobitcima, samo da te privuče. Znao sam zalaziti u kasina gdje nema ni satova na zidu da se izgubi pojam o vremenu. Isto tako, znali bi me počastiti pićem samo da što duže ostanem u kasinu. Sjećam se da sam tako izgubio mnogo novaca i dolazio na trening neispavan, pa čak i gladan jer sam potpuno zaboravio na to. Zaduživao bih se kod kamatara i pristajao na velike kamate samo kako bih kupio još vremena. Jedne sam noći u 90 minuta izgubio gotovo 80 tisuća tadašnjih kuna. Došavši do dna, uz prijetnje kamatara, uz prekid sa tadašnjom djevojkom jednostavno sam se morao povjeriti svojim roditeljima koji o tome nisu ništa znali. Majka je predložila da potražimo pomoć i to sam učinio”, rekao je Petar Franjić te posvjedočio da je svoje obraćenje započeo na susretu kod prof. dr. Tomislava Ivančića.
“Tamo sam prvi puta čuo i prihvatio da sam ljubljen, da sam ljubljeno dijete Božje. Bilo mi je to potpuno nestvarno jer sam osjećao kao da dolazim s drugog planeta. Tu je počelo moje postupno obraćenje. Želio bih reći da sam zbog svoje ovisnosti ostao bez svoje djevojke i nismo se vidjeli ni čuli tri godine, a onda se sasvim slučajno sreli u katedrali u redu za ispovijed. Danas je ona moja supruga i imamo dvojicu predivnih sinova. Ponekad kažem da me Bog uz pomoć takve ovisnosti spasio, mene i moju obitelj”, posvjedočio je Petar Franjić potaknuvši sve okupljene da ih ovo njegovo svjedočanstvo potakne da nikada ne prestanu vjerovati u Božju blizinu, da se ne prestaju nadati jer Bog ima plan i kada se čini sve beznadno.