Posljednjih desetak i nešto više godina i u nas je došlo do snažnije pojave tradicionalizma. To se dogodilo i na poticaje s najviših pozicija u Katoličkoj crkvi, od pape Benedikta XVI. do prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (kardinal Robert Sarah, 2016.). Jesu li oni poticali na vjernost tradiciji ili pak na vraćanje tradicionalizmu? Neki svećenici svojevoljno okreću oltare „ad orientem“ uklanjajući pritom oltare prema puku, uvode se latinske mise i upotrebljavaju drevna (barokna) misna ruha… Organiziraju se čak i festivali, pozivaju se (kardinalske) perjanice tradicionalizma, neki izdavači preferiraju tradicionalističke naslove, na portalima sve vrvi od poziva na očuvanje tradicionalnih vrijednosti… Je li to stvarno tradicija ili je posrijedi puzajući ili čak svjesni odmak od II. vatikanskog koncila? Mogu li se povući paralele između tradicionalizma i (katoličkoga) fundamentalizma? Je li, kako to neki tvrde, posljednji Koncil stvarno bio diskontinuitetan? Je li tradicionalizam odgovor na krizu u Crkvi ili je riječ o strahu, nesigurnosti i bijegu u sigurna staništa? Što je, ustvari, prava tradicija i ima li je u nauku Drugog vatikanskog koncila? Neka su od pitanja na koja se željelo naći odgovore na tribini koju je vodio don Anton Šuljić.

Uvodna izlaganja izrekli su isusovci prof. dr. Anto Mišić i prof. dr. Tonči Trstenjak.

Prof. dr. Anto Mišić je istaknuo da u kršćanskom teološkom rječniku tradicija znači prenošenje Objave od Isusa Krista na apostole do sljedećih generacija u kojoj posebno važnu ulogu ima rano kršćanstvo. “Tradicionalizam je nekritički i kruti odnos prema tradiciji i tradicionalnim vrijednostima. Tradicionalizam je pokušaj pretvaranja tradicije u ideologiju, kojom se želi konstruirati društvene ideale i kriterije ponašanja i provesti ih u praksi, u politici, u društvu, u Crkvi i redovničkim zajednicama i sl. Različite pojave fundamentalizma, mogu se smatrati radikalnim oblikom tradicionalizma. Tradicionalizam je posebno učinkovit i opasan u nedemokratskim društvima. Stoga crkvene strukture koje nisu demokratski, nego hijerarhijski ustrojene uvijek moraju biti kritične prema pojavama tradicionalizma”, kazao je prof. Mišić.

Kako razumijem tradiciju i tradicionalizam, pokušat ću vam slikovito objasniti koristeći se usporedbom s vatrom, istaknuo je. “Svi znamo da nakon vatre ostaje žar i pepeo. Žar je slika tradicije, a pepeo je slika tradicionalizma”, rekao je u svome uvodnom izlaganju prof. Mišić.

“Prva stoljeća kršćanstva su privilegirano razdoblje stvaranja kršćanske tradicije jer je upravo tada utvrđen polog vjere, izgrađen kršćanski identitet i formulirane su temeljne istine kršćanske vjere na velikim koncilima – u Niceji, Carigradu, Efezu i Kalcedonu. Sve ostalo u teologiji smatram fusnotom”, naglasio je isusovac Anto Mišić.

Ako želimo jedinstvo u Crkvi, dodao je, moramo se vratiti tradiciji. “Kršćanska tradicija nije neka mrtva ostavština zabilježena u povijesnim dokumentima, nego je žar koji svojom toplinom uvijek može raspaliti novu vatru, unijeti novu živost u Crkvu. Papa Ivan XXIII. je rekao da Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati”, zaključio je svoje izlaganje prof. Mišić.

Govoreći o tradicionalizmu prof. dr. Tonči Trstenjak je rekao da se on pojavio nakon Francuske revolucije 1789. godine i težio je ponovnoj uspostavi starog poretka. “Ustvari je bio filozofska teorija, reakcija na prosvjetiteljsko racionalističke zasade s političkim posljedicama, a tek zatim teološka teza”, kazao je.

Pitanje koje se legitimno postavlja je kako tradicionalisti mogu sebi prisvajati pravo i izabrati sebi neki svoj put. Ili kako su baš tradicionalisti oslobođeni od temeljnog postulata jedinstva Crkve – poslušnosti prema službenom učiteljstvu – to je Crkvu održalo 2000 godina, kazao je, među ostalim, prof. Trstenjak.

Nakon uvodnih izlaganja uslijedila je živa rasprava.