Iz tiska je izišla knjiga “Ogledi iz teologije religija” prof. dr. don Nikole Bižace, profesora dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost, a riječ je o tekstovima koji su nastajali pretežito posljednjih petnaestak godina i koji se bave važnim tematskim segmentima teologije religija. U njima se promišljaju teološko-religijske teme u trajnom osluškivanju značajnijih hermeneutičkih pomaka i produbljenih shvaćanja koji su se događali u poslijesaborskoj teologiji religija. Prvi dio okuplja tekstove koji žele približiti način na koji su teologija i učiteljstvo u bližoj ili daljnjoj povijesti Crkve rješavali problemski čvor odnosa religija i kristocentrizma povijesti spasenja i objave. Na pozadini predočenih uvida postaje znatno uočljiviji stvarni inovativni naboj, kako promijenjene saborske paradigme odnosa Crkve i religija, tako i dometa poslijesaborske teologije religija. Tekstovi drugog dijela u većoj ili manjoj mjeri bave se poviješću nastanka, predočavanjem, interpretacijom a djelomično i aktualizacijom središnjih saborskih iskaza na temu odnosa Crkve naspram drugih religijskih tradicija. Naime, ti su iskazi “Magna Carta” katoličke poslijesaborske teologije religija koja predstavlja ne samo onu najnižu granicu ispod koje se više ne bi ni smjelo ni moglo ići, već i trajno nadahnuće za daljnjim sve dubljim i sveobuhvatnijim uvidima u mjesto i ulogu pojedinih religija, pa i cijele religijske povijesti čovječanstva unutar Božjeg stvaralačko-spasenjskog plana. O poslijesaborskom razvoju teologije religije ali i o očekivanim razlikama među predloženim rješenjima svjedoče tekstovi trećega, najvećeg dijela knjige. U njima se kritički vrednuju neke od novijih interpretacija odnosa Crkve i religijskih tradicija te se nastoji pružiti i neka nova rješenja koja teže proširenju granica klasičnoga “inkluzivnog modela” u smjeru “trinitarne kristologije”. Mnoge teme teologije religija, pa i izričajne kategorije te discipline, u mnogo čemu su relativno nove unutar katoličke teologije, bez jedne duge, univerzalne i jednoznačne teološke tradicije. To od teologa zahtijeva značajan inovativni napor usmjeren na uporno brušenje pojmova i neposustalo traganje za sve boljim uvidom u način na koji pojedine religijske teme komuniciraju s biblijskom objavom a posebno s Kristovim događajem. Naime, samo tako je moguće postupno sve bolje očitovati sposobnost vlastitog modela, u ovom slučaju trinitarno-kristološkog, da – u jednoj zaista veoma dinamičnoj i novim promišljanjima napučenoj teološkoj situaciji – uvjerljivo čuva govor o Kristovoj spasenjskoj normativnosti uz istodobno priznanje autentičnih i izvornih spasenjskih vrijednosti u religijskim tradicijama čovječanstva. Epilog knjige donosi tri kratka eseja, od kojih svaki na svoj način želi ilustrirati učinkovitost teologije religija predloženu na stranicama ove knjige. Naime, svaka kršćanska teologija religija lišena ekleziocentrične isključivosti nastaje u egzistencijalnom susretu s religijski drukčijima, ali u istodobno sa svoje strane bitno pridonosi da kršćani mogu živjeti s drugima i misliti o njima dijaloški, tvrdi autor u predgovoru knjige te zaključuje: “Tekstovi epiloga nastoje upravo to: druge i njihove probleme promišljati kritički ali dijaloški otvoreno. Uostalom, teologija religija koja ne bi poticala ‘vježbanje dijaloškog mišljenja’ ne bila od koristi ni Crkvi ni svijetu!” (ika-sb/sd)