Ogulin, (IKA) – U sklopu našega Godišnjeg pastoralnog plana mi već četvrtu godinu zaredom okupljamo čitače s područja naše biskupije, istaknuo je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić u pozdravu sudionicima toga radnog susreta 13. studenoga u župnoj dvorani u Ogulinu. Budući da je ova godina u Gospićko-senjskoj biskupiji proglašena godinom župne kateheze, mons. Šporčić, organizator i koordinator susreta, istaknuo je da i taj susret može biti svojevrsna dobra kateheza za sve župe iz kojih su se čitači okupili, jer dobra priprema za čitanje riječi Božje u bogoslužju mora ostaviti traga i na čitaču i na njegovoj zajednici.
Nakon pozdrava domaćina ogulinskoga župnika i dekana mons. mr. Tomislava Rogića, generalni vikar predvodio je molitvu Trećeg časa i održao uvodno razmatranje. Istaknuo je potrebu njegovanja zajedništva i aktivnog sudjelovanja u župi te važnost uloge čitača u Crkvi. Tu, naime, službu mogu obnašati samo oni koji su za nju osposobljeni i od Crkve prepoznati kao oni kojima se može povjeriti skrb za naviještanje događaja spasenja i ostvarivanje liturgije. U toj službi dakle ne smije biti improvizacije, a od čitača se zahtijeva da bude poglavito kršćanin u susretu s riječju Božjom koja ga je oduševila i “okršćanila”, rekao je mons. Šporčić, oslikavši to primjerom iz života obraćenika sv. Augustina, kako ih je sam zapisao u svojim Ispovijestima.

Potom je glavno predavanje održao mons. mr. Ivan Milovčić, profesor liturgije na Teologiji u Rijeci, i župnik u Vrhu na otoku Krku. Podsjetio je kako je čovjek biće u odnosu, u komunikaciji koju neprestano razvije. Istaknuo je višestrukost znakova kojima se ljudi služe u međusobnoj komunikaciji, poglavito za prenošenje svojih poruka. Među tim znakovima posebno mjesto ima riječ. “Riječ je lijek, ali je i mač i to dvosjekli. Riječju stječemo prijatelje, ali ih po njoj gubimo ili ih čak pretvaramo u neprijatelje. Riječ u službi ljubavi, uvažavanja i razumijevanja gradi ljudske odnose, a ona u službi mržnje razgrađuje i ruši. Kao i svaki dar koji nam je Bog dao i ona je zamišljena da služi zajedništvu i ljudskosti, ali isto tako kao svaki Božji dar može biti zloupotrijebljena. Riječ je moćno sredstvo kojim čovjek raspolaže i s kojim gradi budućnost, i Bog se njome koristi”, rekao je predavač. Zato je Bog u svome približavanju čovjeku to učinio komunikacijom koja uvažava čovjekove sposobnosti. Božja komunikacija s čovjekom vrlo često je neverbalna. Ipak, verbalna komunikacija Boga s čovjekom ima prevažnu ulogu, istaknuo je mr. Milovčić, jer Bog govori čovjeku: izgovorenom riječju (Abrahamu, Izaku, Jakovu, Mojsiju, prorocima…), napisanom riječju (pločama zakona, svetopisamskim knjigama) te utjelovljenom Riječju, Isusom Kristom. Međutim, Bog koji je “više puta i na više načina” govorio u povijesti, govori i danas. Njegov glas odzvanja u tišini molitve, u intimi osobe, ali je najjasniji i najsnažniji u zboru vjernih u liturgijskom slavlju. On nam tu govori poukom, savjetom, poticanjem, opomenom, prijekorom… “Bog u liturgijskom slavlju govori o bitnim stvarima za čovjekovo spasenje. Pritom se služi ljudima. On daje povjerenje predvoditelju slavlja te ga ovlašćuje da govori u Njegovo ime. Svoje povjerenje poklanja i čitačima, očekujući da sudionicima prenesu Njegovu poruku spasenja. Ni predvoditelj slavlja ni čitači ne govore u svoje ime. Čitači naviještaju Božju riječ, predvoditelj je naviješta i tumači. Oni su dakle u službi Božjeg navještaja”, rekao je predavač, istaknuvši da je upravo ta činjenica presudna za obnašanje službe čitača.
Objasnivši potom važnost i različitost “dvaju stolova” – stola Riječi i stola Tijela Kristova – mr. Milovčić ukazao je i na poštovanje koje valja imati prema liturgijskim knjigama iz kojih se naviješta riječ Božja. One “u vjerniku trebaju pobuđivati svijest da je tu prisutan Bog koji govori svom narodu. One moraju biti prikladno urešene i lijepe jer su simboli i znakovi višnjih zbilja. Evanđelistar zauzima posebno mjesto pa je poželjno i da bude različit od drugih knjiga”. Stoga je potrebno da čitač uvijek pazi na urednost liturgijskih knjiga, s njima se služi s dužnim poštovanjem i brigom. A kako danas ne možemo čuti Božji glas, kao ni živi glas Isusa Krista, nego nam Bog priopćava svoju riječ preko svojih glasnika, liturgijski čitač je izabrani posrednik i prenositelj Božje riječi i Njegove poruke. Ta činjenica da liturgijski čitač ne govori svoje riječi, nego prenosi Božje, diktira i narav čitanja, istaknuo je predavač, dodavši kako to u praksi znači da čitač ne docira, tj. ne stavlja se iznad slušača kojima će “održati lekciju”; nije glumac koji se uživljuje u Božju ulogu pa glasom imitira Boga; nije recitator koji afektira glasom i dramatizira radnju; a nije niti novinar koji nezainteresirano prenosi neku vijest. Čitač prenosi Božju riječ: uživljeno, kao da okupljenoj obitelji čita pismo majke pristiglo s drugog kraja svijeta ili oporuku koju je svojoj djeci ostavio otac; ponizno, svjestan da je riječ upućena i njemu koji čita; s razumijevanjem, tj. poznavanjem konteksta određenog odlomka; te proživljeno, tj. promeditirano, s prepoznavanjem nekih poruka koje čitanje sadrži.
Na kraju izlaganja mr. Milovčić istaknuo je da čitač svojom službom omogućuje drugima posadašnjiti događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario. Stoga se pretpostavlja “odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, već i doličnu pripravu za službu čitanja. Prije svega Riječ mora biti usađena u čitača kroz osobno razmatranje, kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopćena, naviještena drugima. Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen za prenošenje znaka, premda ga ljudski nedostaci mogu spriječiti u djelotvornosti”, rekao je predavač te zaključio da svi ti zahtjevi kao svoju nužnu posljedicu imaju potrebu pripremanja za liturgijsko čitanje. A ono od čitača traži duhovnu, intelektualnu i retoričku pripremu te sve što je povezano sa slavljem kao cjelovitošću slavljeničkoga izričaja.

U živoj i dinamičnoj raspravi, koja se vodila u dvije radne skupine, čula su se razna pitanja te su date i neke praktične nadopune. Posebno je bilo zanimljivo pitanje kako to da iz nekih župa nikada nitko ne dolazi ne samo na susret čitača nego ni na druge slične sastanke. Na kraju susreta, koji je završio domjenkom u prijateljskom i ugodnom raspoloženju, mons. Šporčić posebno je zahvalio domaćinima, ali i svim sudionicima koji su svojim doprinosom obogatili radost zajedništva i međusobnu potporu u pripremi za što bolje obnašanje važne službe u bogoslužju.