Ohrabreni duhom, priopćivati nadu

Draga braćo i sestre,
1. U ovoj drugoj od tri godine koje nas vode Velikom jubileju godine 2.000, obraćamo svoju pozornost na Duha Svetoga i na njegovo djelovanje u Crkvi, u svom životu i u svijetu. Duh je “čuvar nade u čovjekovu srcu” (Gospodina i životvorca, 67). Zbog toga, dakle, tema 32. svjetskog dana obavještajnih sredstava jest “Ohrabreni Duhom, priopćivati nadu”.
Nada s kojom Duh Sveti podupire vjernike nadasve je eshatološka. To je nada spasenja, nada neba, nada savršenog zajedništva s Bogom. Ta nada je, kako tvrdi Poslanica Hebrejima, “pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6,19-20).
2. Ipak, eshatološka nada koja prebiva u kršćanskim srcima duboko je povezana sa srećom i ostvarenjem u ovom životu. Nebeska nada budi istinsko zanimanje za dobrobit drugih muškaraca i žena ovdje i sada. “Rekne li tko: #!Ljubim Boga#!, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). Otkupljenje s kojim Bog liječi odnos između božanskoga i ljudskog, ide usporedo s ozdravljenjem naših uzajamnih odnosa; i nada koja proizlazi iz otkupljenja temelji se na tom dvostrukom ozdravljenju.
Radi toga je toliko važno da se kršćani pripreme za jubilej dolaska trećega tisućljeća obnavljajući svoju nadu u konačni dolazak Kraljevstva Božjega također najpozornije čitajući znakove nade u svijetu koji nas okružuje. Među tim znakovima nade su: znanstveni, tehnološki i osobito medicinski napredak u službi ljudskog života, veća svijest o našoj odgovornosti prema okolišu, napori za ponovno uspostavljanje mira i pravde tamo gdje su bili pogaženi, želja za pomirenjem i solidarnošću među narodima, osobito na području složenog donosa između Sjevera i Juga ovoga svijeta. I u Crkvi su mnogi znakovi nade, među kojima pozornije slušanje Duha Svetoga, koji potiče prihvaćanje karizmi i promicanje laika, najdublju obvezu za kršćansko jedinstvo i veće priznanje važnosti dijaloga s drugim religijama i sa suvremenom uljudbom (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 46).
3. Kršćanski izvjestitelji prenosit će vjerodostojnu nadu ako je ponajprije sami ožive u svom životu, a to će se dogoditi samo ako budu muževi i žene molitve. Osnažena Duhom Svetim, molitva će nam omogućiti da budemo “uvijek spremni na odgovor svakomu” koji od nas “traži obrazloženje nade koja je u” nama (1 Pt 3,15). I tako kršćanski izvjestitelj uči snagom istine prikazivati poruku nade muževima i ženama našega doba.
4. Nikada se ne smije zaboraviti da komunikacija prenošena društvenim obavijesnim sredstvima nije koristoljubiva vježba jednostavno za požurivanje, uvjeravanje ili prodavanje. Još je manje ideološki vodič. Društvena obavijesna sredstva mogu ponekad svesti ljudska bića na potrošačke ili na interesne skupine u uzajamnom natjecanju ili manipulirati gledaocima, čitateljima i slušateljima samo kao brojkama od kojih se očekuju koristi, da ih se veže uz političku potporu ili prodaju proizvoda; to uništava zajednicu. Priopćivanje ima zadaću ujedinjavati osobe i obogaćivati njihov život, ne odvajati ih i iskorištavati. Obavijesna sredstva, ispravno upotrebljena, pridonose stvaranju i podržavanju ljudskog zajedništva utemeljenog na pravednosti i djelatnoj ljubavi te, u mjeri u kojoj se čine, postaju znakovi nade.
5. Društvena obavijesna sredstva zapravo su novi “areopag” suvremenog svijeta, veliki forum koji, ako bolje djeluje, omogućava izmjenu pravih informacija, konstruktivnih ideja, zdravih vrijednosti i tako stvara zajedništvo. To sa svoje strane poziva Crkvu, u njezinu pristupu obavijesnim sredstvima, ne samo koristiti obavijesna sredstva za obranu Evanđelja, nego također uklopiti evanđeosku poruku u “novu uljudbu” stvorenu iz suvremenog priopćivanja, sa svojim “novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim ponašanjima” (Redemptoris missio, 37).
Kršćanski izvjestitelji moraju primiti odgoj koji im omogućuje uspješno djelovati na području priopćivanja tog tipa. Takav će odgoj morati uključiti: obrazovanje u tehničkim vještinama, odgoj u ćudoređu, s posebnom pozornošću na vrijednosti i propise važne za profesionalnu djelatnost, obrazovanje u ljudskoj uljudbi, filozofiji, povijesti, društvenim znanostima i estetici. Ipak, prije svega, to mora biti odgoj u nutarnjem životu, životu Duha.
Kršćanski izvjestitelji moraju biti muževi i žene molitve, molitve pune Duha, muževi koji neka sve dublje ulaze u zajedništvo s Bogom da povećaju vlastitu sposobnost promicanja zajedništva među ljudskim bićima. Moraju biti odgojeni u nadi od Duha Svetoga, “glavnog djelatnika nove evangelizacije” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 45) da bi mogli nadu priopćiti drugoj osobi.
Djevica Marija je savršeni uzor Nade koju kršćanski izvjestitelji nastoje pobuditi u sebi samima i podijeliti s drugima. Marija je “donijela do punog izražaja čežnju Jahvinih siromaha, sjajeći kao uzor onima koji se svim srcem pouzdaju u Božja obećanja” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 48). Dok Crkva poduzima svoje hodočašće prema Velikom jubileju, obraćamo se Mariji, čije je duboko slušanje Duha Svetoga otvorilo svijetu veliki događaj utjelovljenja, izvora sve naše nade.

Iz Vatikana, 24. siječnja 1998, na blagdan sv. Franje Saleškoga
Ivan Pavao II.