„Palijativna skrb traži interdisciplinarni pristup brojnih čimbenika društva“, objasnio je moderator izv. prof. dr. sc. Saša Horvat s Fakulteta zdravstvenih studija i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, koji je s generalnim vikarom Riječke nadbiskupije dr. sc. Marijom Tomljanovićem – uz potporu Hospicija Marija K. Kozulić i ravnateljice s. Leopolde Ivković – skup organizirao u sklopu međunarodnog projekta „Znanost i vjera u zdravstvu: prema holističkom pristupu”, koji njih dvojica zajednički vode.

„Cilj toga međunarodnog projekta je sinergija znanosti i religije, znanstvene objektivnosti i tople subjektivnosti, a ostvaren je uz financijsku potporu međunarodnog programa ECLAS, čime se prepoznaje vrijednost riječkih inicijativa u povezivanju znanosti i vjere u području zdravstva i socijalne skrbi“, rekao je dr. Horvat, dok je dr. Tomljanović dodao da riječki Hospicij, prva takva ustanova u Hrvatskoj, na jedinstven način spaja medicinsku izvrsnost i kršćansku brigu za čovjeka. Uputio je poticaj za zajedničku „izgradnju kulture dostojanstva, suosjećanja i nade, u kojoj se medicina i vjera nadopunjuju u službi čovjeka“.

Sudionici okruglog stola pokazali su, svatko iz svog kuta susreta s palijativnom skrbi, da je u Rijeci već tako. Pružen je pregled svih aspekata palijativne skrbi, s naglaskom na konkretnom primjeru riječkog Hospicija, ali i pregled kako bi se palijativna skrb treba razvijati. Na tom tragu izrečena su mišljenja da bi i riječki KBC trebao imati odjel palijativne skrbi, a prostor PGŽ-a, uz postojeća četiri, još jedan mobilni tim palijativne skrbi, da bi u studij medicine trebalo uvesti obvezni kolegij palijativne skrbi.

Riječki Hospicij ima 14 kreveta i listu čekanja jer je gotovo stalno popunjen. Njegova ravnateljica s. Ivković objasnila je da se u Hospiciju predano trude pružiti svu potrebnu medicinsku, psihosocijalnu i duhovnu skrb svim pacijentima, ali i članovima njihovih obitelji. „Pomažu nam suradnici iz KBC-a Rijeka, Doma zdravlja i mnogi drugi. Gotovo svaki dan susrećemo se s preminućem pacijenata, i gotovo svi se u posljednjim trenucima, bili vjernici ili ne, na neki način vrate Bogu. Zbog velike potrebe za pružanjem psihološke i duhovne pomoći pacijentima Hospicija i njihovim obiteljima te pomoći obiteljima koje u svom domu skrbe za svog člana, palijativnog bolesnika, nadamo se iduće godine osnovati centar za žalovanje i centar za volontiranje“, rekla je.

„Populacija stari, život se produžuje, medicina napreduje te mnoge bolesti od koji su ljudi prije umirali sada postaju kronične. Zato palijativna skrb postaje sve važnija, a broj bolesnika sve veći. Nailazimo na potrebu integracije medicinskih tekovina i duhovne pomoći pacijentu i njegovoj obitelji“, objasnio je ravnatelj KBC-a Rijeka prof. dr. sc. Alen Ružić te u tom smislu spomenuo veliku pomoć bolničkih kapelana. Ispričao je kako je u vrijeme Covida, kada je zaraza uhvatila i sestre koje su u Hospiciju radile, pomoć iz KBC-a došla odmah. Glavna sestra KBC-a sa svojim timom je bez riječi uskakala u noćne smjene u Hospiciju te se njihovo zadovoljstvo pomaganja u koncentričnim krugovima širilo KBC-om. Profesor Ružić je zahvalio riječkom Hospiciju, posebno s. Leopoldi, rekavši da je zahvaljujući načinu njegova rada, riječ hospicij dobila pozitivan predznak: da ju se više ne vezuje uz umiranje nego uz dostojanstvenu cjelovitu skrb, u zdravstvenom i duhovnom pogledu.

Dekan riječkog Medicinskog fakulteta prof. dr. sc. Goran Hauser izdvojio je da je na tom fakultetu osnovan Centar za palijativnu skrb koji vodi prof. Karmen Lončarek, koja je formirala i dva izborana kolegija, te da će možda u nekoj idućoj reformi kurikuluma biti mjesta da se palijativnu skrb uvede kao obvezni kolegij.

Riječki Hospicij je odavno primjer iz kojeg drugi uče. Osnivač mu je Caritas Riječke nadbiskupije, ali je zdravstvena ugovorna ustanova te besplatan za sve korisnike. Predsjednica Upravnog vijeća Hospicija prof. dr. sc. Lidija Bilić-Zulle rekla je da se najbolje iz oba sustava u Hospiciju susrelo. K tome, rad Hospicija od njegova osnutka financijski pomažu i Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka te je više sudionika skupa o tome govorilo kao o dobroj sinergiji, primjerice Silvija Hunjadi Korošec iz PGŽ-a i ravnateljica riječkog Caritasa Marijana Medanić.

Koordinatorica palijativne skrbi u Službi zdravstvene njege KBC-a Rijeka Anđa Letić izložila je o superviziji djelatnika KBC-a te djelatnika i volontera Hospicija, potrebnoj da bi se mogli nositi s težinom svog posla, svakodnevnom stresom i blizinom smrti, a izdvojila je da im u tome pomaže i vjera. Dr. sc. Samir Husić s riječkog Fakulteta zdravstvenih studija i član mobilnih palijativnih timova Doma zdravlja PGŽ-a je iz svog 20-godišnjeg iskustva palijativne skrbi približio konkretnost takve skrbi, prije svega rekavši da palijativna skrb ima dva bolesnika, pacijenta i njegovatelja, da su mobilni palijativni timovi zapravo ordinacije u kući pacijenta.

„Rijeka i PGŽ imaju odlične preduvjete da imaju najbolju moguću palijativnu skrb u Europi, a to mogu reći jer sam obišao palijative diljem Europe“, istaknuo je izdvojivši dobar KBC, Hospicij i mobilne timove.

Pomoćnica ravnateljice riječkog Hospicija Vesna Jerbić objasnila je da Hospicij cjelovitu medicinsku skrb daje i pacijentu i njegovoj obitelji. „Hospicij je mjesto dostojanstvenog života i dostojanstvene smrti, što znači da naši pacijenti uglavnom preminu bez boli i patnje, bez osamljenosti, pomireni sa sobom i obitelji, a oni koji su vjernici i s Bogom“, rekla je.

Izv. prof. dr. sc. Bojan Miletić s riječkog Fakulteta zdravstvenih studija sažeo je da se taj fakultet i Medicinski fakultet nadopunjuju jer Medicinski obrazuje liječnike, a FZS široku paletu onih koji sudjeluju u palijativnoj skrbi. Na pitanje o ulozi duhove dimenzije u palijativnoj skrbi prof. Miletić je rekao da je ona izuzetno važna u posljednjim trenutcima, bez obzira radi li se o bolesniku ili obitelji, ali i upitao postoji li netko tko nekad u teškoj situaciji nije rekao: „Bože, pomozi“. Govoreći o ulozi svećenika u palijativnoj skrbi dr. Tomljanović je izdvojio da svećenik prije svega treba pokazati svoju ljudskost, ako treba čovjeka i zagrliti, „jer kao svećenik vjerujem i molim za tu osobu da je zagrli vječni Bog“.