U organizaciji Sveučilišta u Zagrebu i Odbora za suradnju s hrvatskim Sveučilištima i znanstvenim institutima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu održan je 26. siječnja Okrugli stol o Prijedlogu Nacionalnog okvirnog kurikuluma (NOK- a) kao temeljnog dokumenta za reformu hrvatskog školstva. Uvodničarka Okruglog stola bila je prof. dr. Dijana Vican, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta RH, a supredsjedatelji akademik Željko Kučan i prof. dr. Vlatka Domović. Nakon opširnog uvodnog govora državne tajnice dr. Vican, u kojem je obrazložila cilj, smisao i značenje NOK-a, svoja mišljenja, primjedbe, prijedloge za poboljšanje, te kritičke osvrte na Prijedlog NOK-a iznijelo je deset predstavnika HAZU i Sveučilišta, ocijenivši ga nedorečenim, pa i konfuznim, a ponetko i “kameleonizmom šuvarizma”. Upozorili su i da je dokument prepun anglizama, pa su predstavnici Učiteljskog fakulteta u Osijeku, predložili novi naziv: Hrvatski obrazovni uputnik.

O “Doprinosu religijskog obrazovanja u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu” govorila je doc. dr. s. Valentina Mandarić, istaknuvši da je ono pokušaj odgovoriti na pitanje koje se često čuje u javnosti – je li opravdano mjesto religijskog obrazovanja u odgojno-obrazovnom sustavu, a onda i u NOK-u. Istaknula je nemjerljivu vrijednost, mjesto i značenje vjeronauka kao obrazovno-odgojne sastavnice hrvatskog obrazovno-odgojnog sustava. Spomenuvši da je religija važna sastavnica društva i snažna karika u prenošenju temeljnih vrijednosnih sustava u svim kulturama i civilizacijama, pa se i u većini zapadnoga svijeta opravdanost religijskog obrazovanja u školi temelji na ideološkom pluralizmu, religioznoj slobodi i pravu roditelja – na temeljnim zasadama koje čine demokratski usmjereno društvo – posebno se osvrnula na stanje kod nas. Potvrdivši činjenicu da, premda svi učenici u Hrvatskoj nemaju religiozno iskustvo, ipak većina pripada katoličkoj konfesiji koja ima važno mjesto u oblikovanju njihova identiteta i čini važan dio njihova života. U tom je kontekstu školski vjeronauk u RH pronašao svoje mjesto unutar školskog odgojno-obrazovnog sustava, s modelom koji ima prepoznatljive određene sličnosti s europskim modelima, ali i posebnosti, uvjetovane kulturalnim i društvenim kontekstom. To je stoga što su u hrvatskim povijesnim i kulturnim korijenima duboko utkane kršćanske vrednote koje su važna karika u pridruživanju Hrvatske velikoj zajednici europskih naroda.
Kao potvrdu važnosti i značenja vjeronaučne nastave u školi, istaknula kako je u središtu vjeronaučne nastave ljudska osoba, a religiozna dimenzija nezamjenjiv čimbenik za rast u ljudskosti i slobodi, koja je obilježena odgojnom vrijednošću, usmjerenom prema oblikovanju osobnosti učenika, obogaćivanju njihova unutarnjeg života, moralnom odgoju, otvorenosti za vrednote pravde, solidarnosti i mira. Te nezamjenjive čimbenike vjeronauka u odgoju i obrazovanju ne zanemaruje ni NOK, štoviše, i on ističe nužnost religijskog obrazovanja kao preduvjeta za orijentaciju u multikulturalnom društvu, kao i važnost religijskog odgoja i obrazovanja i za učenike koji ne polaze konfesionalni vjeronauk. Za njih NOK predlaže novi predmet religijske kulture, unutar kojega bi i ti učenici stjecali religijske kompetencije. Time bi se školi vratile njezine urođene odgojne zadaće u ostvarivanju cjelovitog odgoja i promicanja ljudskih, civilizacijskih i duhovnih vrednota, jer se škola nipošto ne smije svesti samo na prenošenje znanja, kompetencija, vještina kao preduvjeta za pronalaženje radnoga mjesta. Škola ponajprije mora posjedovati sva obilježja istinske ljudske zajednice, prostora u kojem će učenici oblikovati svoj život. Stoga je u suvremenim promišljanjima o nužnim promjenama odgojno-obrazovnog sustava važna uspostava ravnoteže između duhovne i materijalne kulture, pa se promicanje etičke i duhovne dimenzije kao važne sastavnice cjelovitog odgoja i obrazovanja više puta ističe i u NOK-u.
Govoreći o katoličkom Vjeronauku u školi, kazala je da on ima zadaću tumačiti temeljne vrijednosti naše kulture i civilizacije koje su zajedničke današnjim europskim narodima i zemljama. Kršćanstvo je na poseban način graditelj kulture, pa bez poznavanja kršćanskih izvora učenici nisu u stanju razumjeti svoju kulturu ni povijest koje su prožete kršćanskim religijsko-kulturnim i duhovnim izričajima, kazala je s. Valentina, istaknuvši kako je potrebno poznavati i druge kršćanske konfesije u cilju upoznavanja zajedničke europske kršćanske baštine, ali i druge religije na europskom tlu, posebno židovstvo i islam. Sve to govori u prilog nemjerljive važnosti vjeronauka u školi, doprinos kojega se ciljevima škole ostvaruje na nekoliko područja – na području kulture (identitet), u traženju odgovora na pitanja smisla života, u promicanju duhovne dimenzije, u vrednovanju ljudske osobe, na području ekumenizma, međukulturalnog i međureligijskog dijaloga. Školski odgoj mora za cilj imati izgradnju stavova na kojima mladi ljudi mogu temeljiti vlastita promišljanja i kritičke prosudbe, stoga odgoj i obrazovanje ne mogu biti lišeni temeljnih vrednota, kazala je, istaknuvši između ostaloga i nužnost razvidnijeg prepoznavanja značenja, smisla i opravdanosti religijskog obrazovanja, vjeronauka u školi. Vjeronaučna nastava – religijsko obrazovanje posebno vidi svoje mjesto u razvijanju kod učenika vrednote solidarnosti, identiteta i odgovornosti. Škola nije samo mjesto obrazovanja, ona ima cjelovitu obrazovno-odgojnu zadaću i u tom kontekstu, zaključila je s. Valentina, “vidim važno mjesto religijskog obrazovanja (konfesionalnog vjeronauka) i alternativnog predmeta (bez obzira kako će se zvati) u promicanju temeljnih vrednota i ciljeva NOK-a”.

Pitanje novoga predmeta “Religijske kulture” kao alternative konfesionalnom Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi

Na Okruglom stolu o Prijedlogu NOK-a, prof. dr. Josip Baričević govorio je “O društveno-humanističkom području u Prijedloga NOK-a općenito, te o predloženome novom predmetu Religijske kulture kao alternativi konfesionalnom Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi posebno”. Svoje viđenje izložio je u dva dijela izlaganja, s prijedlozima konkretnih izmjena i dopuna u tekstu dokumenta. Istaknuo je da je NOK jedan od važnih dokumenata Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, objavljenih od 2005. do 2008. na tragu HNOS-a. Rekao je da će u tekstu NOK-a o društveno-humanističkom području biti potrebne možda najveće izmjene i dopune, opširno obrazloživši nedostatke s obzirom na koncepcijsko-sadržajno, koncepcijsko-metodičko i epistemološko utemeljenje svih predmeta i međupredmetnih tema, te s obzirom na nedostatnost, preopćenitost, nedovoljnu određenost, pa i prijepornost znatnoga broja postavljenih ciljeva i očekivanih odgojno-obrazovnih postignuća.
O predloženome novom predmetu “Religijske kulture” kao alternative konfesionalnom Vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi, kazao je da se i ovdje trebaju unijeti znatne izmjene i dopune. Obrazložio je da bi naziv novoga predmeta trebao biti “Etika i religije”, i to, umjesto dosadašnjega predmeta “Etika” za učenike srednje škole koji ne pohađaju konfesionalni Vjeronauk, a ni u kom se slučaju ne bi smio zvati “Religijska kultura”. Inače, taj predmet po svom sadržaju i životnoj važnosti za odgoj mladog čovjeka, ne može biti fakultativni odgojno-obrazovni sadržaj u srednjoj školi. Učenicima te dobi, koji ne pohađaju konfesionalni Vjeronauk, prijeko je potreban za orijentaciju u današnjemu višekulturnom društvu. Riječ je, naime, o predmetu u kojem se postavljaju pitanja smisla i životnih vrednota, etičkih normi, religijskih vjerovanja i pogleda na život. Dosadašnji predmet Etika, proširena religijom, između ostaloga, pridonosi boljem poznavanju i razumijevanju različitih tradicija, kultura i religija, te na taj način učenicima koji ne polaze školski konfesionalni vjeronauk, pridonosi razvoju odgoja za snošljivost prema drugima i drugačijima.
Kao odgovor na moguća pitanja mnogih zašto naziv “Etika i religije”, a ne “Religijska kultura”, objasnio je da su izrazi “religiozna kultura” i “religijska kultura” nadređeni pojmovi za četiri različita temeljna modela religioznoga i religijskog odgoja i obrazovanja, o čemu je u hrvatskoj društveno-kulturnoj javnosti postignuta gotovo opća suglasnost u sličnim raspravama već 1990. godine. Riječ je o: “modelu ugrađivanja elemenata općega (natkonfesionalnog) religijskog odgoja i obrazovanja, po načelu međupredmetne korelacije, tamo gdje oni po svojoj naravi pripadaju; modelu konfesionalnoga, ekumenski i dijaloški potpuno otvorenoga, vjeronauka (vjerskoga odgoja i obrazovanja) u osnovnoj i srednjoj školi; modelu općega religijskog (natkonfesionalnog) obrazovanja u srednjoj školi; te modelu religioznoga (vjerskoga) odgoja i obrazovanja u vjerničkim zajednicama.”
Zatim je nastavio: “Kada bi se alternativni predmet konfesionalnom Vjeronauku nazvao Religijska kultura, to bi rezultiralo nedovoljnim prepoznavanjem specifičnosti oba predmeta, a možda i negativnim konotacijama na račun konfesionalnoga Vjeronauka (kao da on ne bi bio jedan od najboljih modela religiozne i religijske kulture), što bi zapravo znatno ometalo pravu slobodu izbora između ta dva predmeta (naime, ne može se slobodno i odgovorno izabrati ono što se nedovoljno pozna). O tome se, očitovala gotovo potpuna suglasnost u javnim raspravama na KBF-u u Zagrebu u prosincu prošle i na Katehetskoj zimskoj školi u siječnju ove godine, te u trima izjavama nositelja hijerarhijske odgovornosti Katoličke Crkve. A znatan bi problem bio i u tome što bi vjerojatno mnogi roditelji, čija djeca ne pohađaju konfesionalni Vjeronauk, a možda i mnogi učenici srednje škole koji su-odlučuju u izboru, radije izabrali alternativni predmet u kojemu prepoznaju mogućnost stjecanja općeljudskih etičko-moralnih kompetencija negoli stjecanje općega religijskog (distanciranog) znanja. Uostalom, nigdje u svijetu ne postoji naziv Religijska kultura za alternativni predmet konfesionalnom Vjeronauku. S tim u vezi nameće se i pitanje: Ne predlaže li dokument o kojemu raspravljamo, a to bi se moglo zaključiti iz njegova teksta o 11 zasebnih predmeta, zapravo dva alternativna predmeta konfesionalnom Vjeronauku – postojeći predmet Etika i novi predmet Religijske kulture?” O tome bi u daljnjim javnim raspravama autori Prijedloga NOK-a morali dati jasan odgovor.
Što se pak “tiče uvođenja novoga predmeta kao alternative konfesionalnom Vjeronauku u osnovnoj školi”, dr. Baričević je ustvrdio “da se u tom pogledu u dosadašnjim javnim raspravama još nije došlo do dostatne suglasnosti”. (ika-jb/žv)