Omogućite konačno prognanicima i izbjeglicama povratak u njihov zavičaj

U povodu održavanja Međunarodnog summita pakta o stabilnosti u Sarajevu, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić i banjolučki biskup Franjo Komarica uputili su 30. srpnja, otvoreno pismo sudionicima skupa.

Summit pakta o stabilnosti u jugoistočnoj Europi koji se održava u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini 29. i 30. srpnja 1999. znak je nove nade za mnoge stotine tisuća obespravljenih ljudi i u entitetu Republike Srpske u BiH. Uime tih ljudi želimo izraziti zahvalnost organizatorima ovog summita. Ujedno želimo i na ovaj način javno, ponovno zamoliti sve one među političarima, žurnalistima, humanitarnim organizacijama i drugim utjecajnim institucijama, koji žele i mogu nešto konkretno učiniti, da se odlučnije zauzmu za povratak osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda svim obespravljenima, kako pojedincima tako i skupinama – etničkim i vjerskim.
Daytonski sporazum u svojoj momentalno najosjetljivijoj i najpotrebnijoj točki, u Aneksu 7 tj. u pitanju povratka prognanih i izbjeglih, na području Republike Srpske praktički se skoro uopće ne provodi, unatoč svim deklaracijama i odluka s više postdaytonskih konferencija i velikih ovlaštenja Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Od preko 220.000 prognanih i izbjeglih katolika (Hrvata i dr.) samo s područja sjevernog dijela Republike Srpske (dio sarajevske nadbiskupije i banjolučke biskupije) u ove tri i pol godine nakon Daytona vratilo se tek oko 500! Dva manjinska naroda u Republici Srpskoj, Hrvati i Muslimani-Bošnjaci, veoma teško mogu doći u posjed svoje prisilno napuštene imovine. Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica u Vladi Republike Srpske odugovlači rješavanje zahtjeva za povratak imovine na dvije do tri, pa i više godina. Od 1241 podnesenog zahtjeva od strane katolika sa šireg banjolučkog područja ministarstvo je do sada riješilo šest! A od oko svih skupa 20.000 podnesenih zahtjeva dotično ministarstvo do sada je riješilo samo 460 slučajeva!
Ni međunarodna Komisija za imovinske zahtjeve (CRPC) nije mnogo ažurnija. Od 1796 podnesenih zahtjeva od strane katolika u banjolučkoj kancelariji te komisije riješeno je kroz posljednje dvije godine samo 20 slučajeva, ali i to bez mogućnosti egzekucije tj. provođenja u djelo donesenih odluka. Ne zna se ni tko je za provođenje tih odluka nadležan, ali se zna da obespravljeni ljudi ne mogu doći u posjed svoje otuđene imovine i prava na imovinu!
Nažalost, i Međunarodna organizacija UNHCR, poglavito zadužena za povratak prognanika i izbjeglica, prema našem saznanju, u svoje dosadašnje programe povratka prognanika, nije uopće predvidjela katolike Hrvate i druge, osim u rijetkim slučajevima! Zašto nije?
Katoličkoj Crkvi, samo u dijelu banjolučke biskupije koji pripada Republici Srpskoj, još uvijek nisu vraćena na uporabu 22 uzurpirana objekta: župni stanovi, župne kuće, pastoralni centri i samostani, pa čak i crkve. U preostale 53 župe sarajevske nadbiskupije i banjolučke biskupije ostale su samo ruševine crkvenih zgrada i nedostupno crkveno zemljište, te vrlo mali broj vjernika. Svim time nam se krši jedno od temeljnih ljudskih prava – vjerska sloboda.
Još bolnija je činjenica za pripadnike Katoličke Crkve što vlasti Republike Srpske uporno odbijaju reći gdje se nalaze kidnapirana dva katolička župnika: Ratko Grgić (Nova Topola) i Tomislav Matanović (Prijedor) iako sigurno znaju za njihovu sudbinu. Smatramo nužnim ponovno upoznati s ovim činjenicama sve one koji o nama, tj. obespravljenima odlučuju. Sva naša dosadašnja mnogobrojna obraćanja kompetentnim domaćim kao i međunarodnim predstavnicima nisu donijela značajnijeg pozitivnog rezultata! Uvjereni smo da se sigurno može mnogo više i brže učiniti za normalizaciju cjelokupne pravne, političke, ekonomske i socijalne situacije, samo ako postoji potrebna politička volja da se pomogne običnome malom čovjeku, koji je bez osnovnih sredstava za život i bez prave sigurnosti za svoju budućnost.
Usrdno plediramo da se poštuju zakonski rokovi za donošenje pozitivnih rješenja na podnesene zahtjeve o povratku imovine, kako od strane ministarstva u Vladi Republike Srpske, tako i od strane međunarodne komisije (CRPC) – kancelarije u Banja Luci i da se te odluke provedu u djelo!
Velika financijska pomoć, koju međunarodni predstavnici obećaju i daju ovdašnjim lokalnim vlastima, do sada nije stizala do onih najobespravljenijih. Opravdano pitamo: Tko se treba brinuti za pripadnike manjinskih naroda, koji su unatoč svih pritiska ostali u svome rodnom kraju ili za one sretnike kojima se uspije vratiti, te koji trebaju, a nemaju krova nad glavom i najnužnije preduvjete za dostojan život čovjeka? I oni su također ljudi – sugrađani ove zemlje! Zato se i njima mora od strane svih kompetentnih čimbenika omogućiti da ponovno dobiju pravo na oduzeta im temeljna ljudska prava kao što su: pravo na dom i domovinu, pravo na rad i zaradu, na socijalno i zdravstveno osiguranje, pravo na vlastitu etničku ili vjersku pripadnost, pravo na samoodlučivanje u političkim, kulturnim i odgojnim pitanjima i sl.”, ističu biskupi u pismu, te ga zaključuju pitanjem: “Možete li vi osobno, kao jedan od sudionika na ovome summitu, od kojeg se mnogo očekuje, barem malo pomoći gore spomenutim, kao i drugim obespravljenim ljudima na području cijele Bosne i Hercegovine i u njezinom okruženju da se i ovdje kod nas primjenjuju oni isti civilizacijski principi i zakoni koji vrijede u drugim dijelovima Europe, kao i u Sjevernoj Americi?”.